Piše: Ines Vranješ, hagioasistentica
Novi uvjeti života koji su nam se svima nametnuli i izolacija koja me je zadržala u kući
darovala mi je vrijeme u kome smo kao obitelj bili više upućeni jedni na druge. Razlike među nama i povremene netrpeljivosti prije smo rješavali odlaskom na aktivnosti izvan kuće.
Svjesna sam da je to bio bijeg od sukoba i međusobnog prihvaćanja. Uz pomoć hagioterapije naučila sam se nositi s povredama koje sam primala od bližnjih, naučila sam kako liječiti rane i opraštati.
Vrijeme izolacije mi je darovano kako bi se mogla dogoditi preobrazba moga srca.Vrijeme provedeno u svakodnevnoj tišini i druženju s Isusom kroz njegovu Riječ, u bliskom kontaktu s prirodom kroz rad u uređenju okućnice u mene je ulazila radost, mir i nova snaga.
Snaga koja se očitovala u opredjeljenju za činiti dobro kroz misli, riječi i djela, u strpljivosti prema slabostima mojih bližnjih, u razumijevanju njihovog ponekad neprihvatljivog ponašanja i kroz ljubav i prihvaćanje osoba baš takvih kakve one jesu.
Svjesna sam promjene koja se u meni dogodila. Kada Duh zahvaća srce u njemu više nema mjesta za uvrede i gorčinu, već samo zahvaljivanje za Ljubav koja sve nadilazi.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.