Piše: Ljubica Baković
Svaki dan imam svoje vrijeme za molitvu, sve do noći, uzdižem ih Bogu. Tako, jednom u molitvi zastala sam i odjednom, kao blic, stvori se pitanje: „Je li to, ono što ti želiš?“ Svakodnevni ritual, molitva za ovo, molitva za ono, ili nekoga… daj Bože ovo, daj Bože ono!
Kao lista želja! Je li moj smisao i punina života u tome da mi Stvoritelj daje što meni treba, ili to za što ga molim? Kada bi mi sve to pružio i dao, da li bi s time ispunila smisao i puninu života?
Nametnula mi se misao da li bi ti htjela od svog prijatelja napraviti slugu, ili slugančića, batlera?
Rekao bi prof. Tomislav Ivančić „Isus kao slugančić“. Nekako osjećam i sve u meni govori da je ono pravo, istinito i dobro, iznad toga. Kako da se onda vinem i izdignem iznad toga?
Zato se silno želim osloboditi ropstva prema materijalnom. Za primjer mi je poslužio sv. Franjo. On je bio posve slobodan, jer nije posjedovao gotovo ništa. Tako sam krenula u stišavanje želje za posjedovanjem i ulaskom u slobodu.
Prvo iskustvo nakon tog dana bilo je odricanje od tenisica koje sam jako željela. Imala sam tisuću razloga za kupovinu tih tenisica, ali baš zbog svih tih razloga rekla sam NE! Što je moje NE bilo veće i čvršće osjetila sam veću slobodu i radost. Novac sam donirala tamo gdje je bilo potrebnije.
Čim sam se odlučila za to ušla sam u slobodu i radost. Davanje je postala moja svakodnevica. Svaki dan si ponavljam da sve što imam ne pripada meni i nije moje vlasništvo te se zahvaljujem velikom Tvorcu svega, Njemu kojem svi i sve to pripada.