Tribina “Što je istina o Hrvatskoj? “, održana je 4. prosinca 2025. godine. Donosimo vam jedan od govora sa tribine, od Lidije Krolo.
Recimo prvo nešto o Hrvatskoj:
Hrvatska je europska država, (parlamentarna republika) smještena na razmeđi između srednje, južne i JI Europe, neovisna od 25.6.1991. razdruženjem od SFRJ.
Za podsjećanje na tijek hrvatske povijesti preporučujem izložbu o 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. U kratkim crtama: godine 626. Hrvati su podložili rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju i Ilirik. Uspostavili 2 neovisne kneževine, to je uvod u osnivanje hrvatskog kraljevstva 925. godine. Nakon pogibije hrvatskog kralja sklapa se personalna unija s Ugarskom 1102. uz ugovor nazvan Pacta Conventa: Hrvatska zadržava sve značajke države, a kralj je zajednički. Godine 1527. „hrvatski stališi“ na saboru u Cetingradu biraju kralja iz roda Habsburgovaca, u Austrougarskoj 1868. postajemo Trojedina kraljevina. Nakon 1. svjetskog rata, usprkos upozorenjima Stjepana Radića da ne srljaju kao guske u maglu, Hrvatska ulazi u državu SHS, koja se pretvorila u Kraljevinu SHS, pa u Kraljevinu Jugoslaviju. (Hrvatski sabor tu odluku nikada nije ratificirao). Time je Hrvatska prvi put stavljena u balkanski politički okvir. Početkom 2. svjetskog rata uspostavljena je NDH koja je s jedne strane bila izraz vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom ali nažalost pod okriljem fašističke Njemačke, postala je sintagma koja do danas služi za proglašavanje Hrvata genocidnim narodom. U FNRJ 1945. nastalo je mračno razdoblje jednoumlja ili bezumlja, koje je pobilo bez suda ogroman, još do kraja neutvrđen broj Hrvata. Jer jame i žrtve se otkrivaju danomice, a o tome se desetljećima nije smjelo govoriti.
God 1990. prvi demokratski višestranački izbori nakon 45 godina na kojima je hrvatski narod slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost, 30. 5. 90. konstituiran Hrvatski sabor, 25.6.91. ustavnom odlukom Hrvatskog sabora Hrvatska je postala samostalna i neovisna država. Ustav RH u preambuli navodi da je temelj države pobjeda hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom domovinskom ratu (1991.-1995.) kojim je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. Taj tekst bi trebalo naučiti napamet i ponavljati ga samom sebi i svima, kao što su Izraelci svakodnevno ponavljali riječi „Poslušaj, ili sjeti se, Izraele…“ pa su onda nabrajali sva djela koja im je Bog učinio, izlazak iz Egipta, prijelaz Crvenog mora itd, itd. Time bismo svakodnevno bili svjesniji uz kolike žrtve smo došli do svoje države i budnije ju čuvali i unaprjeđivali. Naročito bi se preambula trebala čitati na sjednicama Hrvatskog sabora, ali ne pred sramotno praznim klupama, da oni koje smo birali ne skupljaju vlastite političke poene na ispraznim prepucavanjima nego rade na našem napretku.
Dakle jedna od bitnih istina o Hrvatskoj: stoljećima Hrvati čuvaju svoje pravo i žele opet svoju državu. Od vremena doseljavanja nisu više posegnuli za tuđim teritorijem. Od vremena pokrštavanja vjerni Rimokatoličkoj crkvi. Hrabro se, često do posljednje kapi krvi, kao Zrinski, odupirali Osmanlijama.
Istina o životu Hrvatske na razmeđi: od pohoda Mongola u 13. st., poraza od Osmanlija na Krbavskom polju 1493., Mohačko polje 1526., Sisak 1593. Postali smo slavno „predziđe kršćanstva“, i time spali na relikvije relikvijarum Hrvatske. Kada je mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. oslobođen od Osmanlija velik dio hrvatskog prostora, uspostavljena je Vojna krajina pod vlasti Beča i nastalo doseljavanje Nijemaca, Čeha, Slovaka i Srba. Germanizacija, mađarizacija, talijanizacija, Napoleonove Ilirske pokrajine, prije toga Mlečani. Za našu povijest možemo reći: „Da Bog nije za nas bio, žive bi nas progutali“.
Tek 1847. Hrvatski sabor proglašava hrvatski jezik službenim. Nakon toga stradali su Hrvati u 1. svjetskom ratu, u 2. svjetskom ratu, nakon svibnja 1945., nakon 1971. u Hrvatskom proljeću, u Domovinskom ratu….
Istina je da nas je živjeti na razmeđi strašno koštalo tijekom povijesti. Gotovo svi okolni narodi željeli su komad za sebe. Hrvati nisu posezali za tuđim, ali svoje su žilavo branili. Kada bismo mogli zbrojiti sve žrtve tijekom povijesti, dodajući tome teoretski moguće potomstvo ubijenih i raseljenih, utamničenih, da se te žrtve nisu dogodile, hrvatski narod bi sada imao koliko pripadnika? Spomenimo i više od 600 svećenika u 2. i nakon 2. svjetskog rata. Posljednje procjene koje sam upamtila bile su Šime Đodana s brojkom od 12 miliona. Možemo se s njim slagati ili ne slagati. Djelo „Raseljena Hrvatska“ napisao 1970., uništeni su svi primjerci progonom proljećara, 1 ostao skriven i objavljen 2008. A Šime Đodan: 6 god zatvora, od toga 5 u Lepoglavi, 4 god zabrane javnih nastupa. Danas često manju kaznu dobivaju teški zločinci.
„O prošlosti govorimo jer nije razriješena“, kaže Matija Štahan i nastavlja: „Tereta prošlosti nije se moguće riješiti drugačije nego istinom. Drugi svjetski rat je za Hrvate bio građanski, što ostavlja duboke društvene posljedice. Veliki dio društvenih i političkih elita u Hrvatskoj vuče korijene od komunista koji su 1945. prigrabili svu društvenu moć i imovinu. Ta skupina ima zajednički interes da se ne otkrije prava povijesna istina o zločinačkoj naravi režima koji im je osigurao privilegirani društveni položaj. Bleiburg i križni put nisu bili osveta već pripremljeno plansko čišćenje političkih i ideoloških suparnika, oko 100 000 žrtava samo u proljeće 1945.“ (A još imamo obale, ulice i trgove maršala Tita??? Prema Andriji Hebrangu godine 1990. gotovo 100 000 komunista prešlo je u HDZ.)
Uvijek sam se pitala kako je u zemlji s pretežno ruralnim stanovništvom nastala proleterska revolucija? Otmeš seljacima sve što imaju, potjeraš ih bez ičega u gradove i imaš proletere, sirotinju ovisnu o volji Partije, valjda tako nekako.
Štahan dalje kaže: „Treba demitologizirati komunističku pseudo historiografiju. Današnje širenje panike o neoustaštvu proizvod je te nerazriješene prošlosti. Kao što se broj žrtava ustaškog režima preuveličavao, tako se broj žrtava komunističko-jugoslavenskog režima prikrivao i opstruiralo se istraživanje pravih razmjera komunističkih zločina. Hrvatstvo nije mjerilo moralne čistoće, ali imamo pravo doznati istinu o svojoj povijesti“, kaže Štahan.
Novi naraštaji mladih intelektualaca daju nam nadu da će i u tome istina pobijediti.
Okrenimo se pojmu ISTINA
Zahtjevno i teško pitanje o tome što je istina mučilo je i Poncija Pilata, koji je „proslavio“ slavno Rimsko pravo dopustivši smrtnu kaznu nad Onim na kome nije našao ništa što zaslužuje smrt.
Istina je pojam koji najčešće označava sukladnost (slaganje) s činjenicama ili stvarnošću, o njoj raspravlja filozofija, teologija, umjetnost, zakonodavstvo, ostale znanosti. Tijekom povijesti filozofi su zauzimali razne definicije istine i mogućnosti spoznaje istine. Mogli bi ih sažeti: Istina ne postoji neovisno o čovjeku, jer je ona spoznajna kategorija. No tu se pojavljuje prije 2000 godina izjava Isusa iz Nazareta, povijesne osobe: Ja sam Istina! Tu je naša ovostrana istina, dovedena u sraz s transcendencijom. Naše upitno je sudareno s neupitnim.
Nasuprot toga: Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana, prikrivanje istine s ciljem manipulacije, izbjegavanja odgovornosti ili ostvarivanja neke koristi. Uključuje namjernost i svjesnost subjektiviteta koji laže. Potencijalne su posljedice laži na druge ljude. Gdje je laž, tu je i strah od razotkrivanja i kazne, povezana je s iluzijom ili prijevarom. Može se pretvoriti u bolest. Može biti strategija za postizanje ciljeva i dovesti do izostanka osjećaja krivnje, tu se govori o perverznim osobnostima, koje prekoračuju granice dopuštenog. Vezano uz pojam laž nalazimo začuđujuće izjave, npr. Dobrice Ćosića (laž je srpski državni interes, laž je u samom biću Srbina) i novinara Tešanovića (Njegova teza: Hrvati ne znaju svoju povijest, a zapravo oni su Srbi i potomci Srba……Kod Srba 99,99% Srba smatra Hrvate Srbima, tvrdi on).
Da ponovimo: Tereta prošlosti nije se moguće riješiti drugačije nego istinom.
A ISTINU O HRVATSKOJ možemo pokušati tražiti s raznih aspekata koje nije u ovom izlaganju moguće sve obuhvatiti, pa se dotičem samo nekih:
Meni blizak, aspekt arhitekture i urbanizma, Nikola Bašić u JL 29.11.25. o novom zakonu o prostornom uređenju:
„Nedostatak vizije o prostoru duboki je simptom krize države. Te vizije nema ni u vlasti ni u oporbi. Dok se političke strasti raspiruju dnevnim ideološkim sukobima, ispod površine nestaje ono najvažnije, naš prostor, naš zavičaj, naše najveće blago. Ono što smo obranili u ratu, sada tiho gubimo u gruntovnici….
Hrvatska je pred sudbonosnim izborom. Hoćemo li prostor tretirati kao zalihu za potrošnju ili kao temelj identiteta i najvažniji resurs zajednice? Ako želimo održivu budućnost – prostornu, demografsku, ekonomsku i kulturnu – moramo obnoviti ono što je zapušteno, preobraziti ono što je degradirano i zaštititi ono što je nenadoknadivo.
Prostor nije roba. On je mjera naše odgovornosti i budućnosti. Svaki izgubljeni krajolik, svaka devastirana obala, svako ispražnjeno selo je moralni poraz zajednice. Država koja prostor pretvori u tržište, odustaje sama od sebe.
Pogledajmo istinu s aspekta medija u Hrvatskoj:
Tihomir Dujmović u Hrvatskom glasniku:
Skrivanje istine o partijskom novinarstvu krvavih korijena: „1945. od ukupno 330 novinara strijeljano 38, 100 dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 emigriralo (Vinko Nikolić osuđen na smrt zbog odvajanja hrvatskog od srpskog jezika), 45 pod pritiskom promijenilo profesiju, preostalo je od 330: 23 novinara i 4 fotoreportera. Bez tih rafala i partijskih štambilja nikad hrvatsko novinarstvo ne bi ovako izgledalo. Cijela generacija novinara izbrisana s lica zemlje. Ali kako mi imamo „zabranu sjećanja“ ni jedan tekst kuknjave nad spaljenim Vjesnikovim neboderom ne navodi njegove krvave temelje. Nema nacije koja je to doživjela. Partija je napravila i tri popisa zabranjenih autora, 150 knjiga odmah izbačeno.
Tode Ćuruvija 1951. piše u Vjesniku: „Mnogim urednicima i novinarima nedostaje shvaćanje da je štampa kod nas organ Partije“. Do 1962. za tiskanje novina čak se i papir dodjeljivao iz BG. Samo jedan YU program, vijesti se uređuju isključivo u BG.
Tito u Karađorđevu: Čim netko nešto napiše u štampi, to je dovoljan materijal da ga se može hapsiti.
Padom hrvatskog proljeća počinje nova agonija hrvatskog novinarstva: 50 u zatvoru, 170 na crnoj listi sve do 1990. Hrvatsko proljeće se medijski tretiralo kao da nije postojalo. A 2000 ljudi je tada uhićeno, desetci tisuća smijenjeni a potom šikanirani.
A danas i ne znamo tko su vlasnici medija koji nam serviraju svoje narative iz dana u dan. Često površno, plitko, nepismeno ili pak lažno, tendenciozno, ideološki itd.
Mogli bismo govoriti o još brojnim aspektima na temu: Što je istina o Hrvatskoj, ali vratimo se na rečenice: Istina ne postoji neovisno o čovjeku, jer je ona spoznajna kategorija. No tu se pojavljuje prije 2000 godina izjava Isusa iz Nazareta koji za sebe kaže: Ja sam Istina! Tu je naša ovostrana istina, dovedena u sraz s transcendencijom. Upitno je sudareno s neupitnim.
Istina o Hrvatskoj 1991, s mog osobnog aspekta.
Godina 1991. nas je vratila Bogu. Sve osim Njega postalo je blijedo i nevažno, jer osim Njega, nije nam bilo pomoći. Sve naše karijere, zaposlenja, imanja, bračni i ostali statusi, izblijedili su. Svakog dana bilo je pitanje: hoću li uopće imati život, narod, domovinu ili će sve biti zgaženo i uništeno.
Kako je neprijatelj sve više napadao, od krvavog Uskrsa na Plitvicama, preko zločina u Borovom Selu početkom svibnja pa nadalje, sve više razorenih i uništenih sela, naselja i gradova, kad smo utonuli u zamračenje (vanjsko i unutarnje), kad su autobusi prognanika s vrećicama u kojima im je bio sav život stizali na glavni trg, kad su muževi, očevi i braća otišli u obranu domovine, kada je svijet šutio i zatvorio oči nadajući se da će onaj tko je jači sve to sam riješiti i srediti situaciju bez njihovog uplitanja, tada je ostao jedino Bog.
Hrvatski narod u velikoj većini rimokatolički, uzeo je bilo kakvo oružje u ruke, čak su stari bojleri punjeni kamenjem bacani na neprijatelja iz poljoprivrednih aviona, moji dečki iz kazališta otišli u dragovoljce, svi smo stavili smo krunice oko vrata, kao antene do transcendentne pomoći. Ta pomoć nije mjerljiva metodama prirodnih znanosti, može se mjeriti samo po plodovima, a plod je da nakon tolikih stoljeća imamo svoju državu Hrvatsku. A izgledalo je neostvarivo, embargo na oružje, goloruki protiv JNA i četničkih dobrovoljaca, armija naoružana do zuba oružjem i mržnjom. A naš kardinal govori: Ako oni tebi spale krov, ti ne ćeš spaliti njima…. Ranjeni branitelji na Rebru govore da ne nose mržnju u srcu, ali da moraju braniti dom i domovinu.
Istina o Hrvatskoj je i ta da ni tada ni u prošlosti nismo posezali za tuđim, nego branili svoje.
U nedjelju, 21. 7. 91. suprug i ja smo krenuli na Kaptol 13, u kapelicu ZMR, shvaćajući da je bitno moliti za spas Hrvatske. Spontano nas se tamo okupilo dvadesetak. Iznenada je ušao profesor Ivančić i progovorio o hitnoj potrebi neprestanog klanjanja pred Presvetim za Hrvatsku, sve do njenog priznanja od strane međunarodne zajednice, kad god ono bilo. Svi smo obećali da ćemo svaku večer dolaziti a u ostalo vrijeme popuniti imenima listu cjelodnevnog klanjanja. Broj klanjatelja je stalno rastao.
Zajednički dio počinjali smo oko 20 h. U tišini pred Presvetim, većinom na koljenima, osluškujući svaki osobno tijekom sat ili dva, dopuštajući da nas Prisutnost mijenja i ispunja snagom (na poslu su mi kasnije govorili kako sam bila nevjerojatno uvjerena u pobjedu i optimistična, svima sam dijelila blagoslovljene krunice i riječi nade i utjehe, jer puno kolega bilo je iz mjesta koja su baš prethodnu noć pala u neprijateljske ruke i očajni nisu znali ništa o svojima).
Zajednička molitva počinjala je oko 21 ili 22 h, većinom predvođena prof. Ivančićem. Nakon ponoći imali smo opet osobno po 1,5 ili 2 h dežurstvo u kapelici. Uzela sam u zadatak pred Gospodinom čitati psalme, po 10 dnevno, u koje sam umjesto vapaja Izraelaca utkala naše vapaje za Božju pomoć. Svaki da na misu, strogi post 2 puta tjedno. Događalo se da se zajednička molitva protegne sve do jutra. Za vrijeme uzbune nije se moglo noću ići kući. Znali smo se zajedno s Prezbijem i Presvetim spustiti u podrum kurije i tamo moliti do jutra, pa ravno na posao. Svaka sirena za uzbunu mogla je označiti i napad na Zagreb. Doma smo ostavljali otvorena prozorska krila a zatvorene grilje, da nam u slučaju eksplozije ne popucaju stakla. Napadom na Banske dvore i dvorište kurije na Kaptolu 13 i ulica bili su puni krhotina. Vreće s pijeskom stavljene su na prozore podruma. Snajperist je bio negdje na početku Bakačeve.
Primjer dnevnog rasporeda: Na Sve Svete 91. bila sam na misi kod Franjevaca. Sirena na pola mise. Pater Duda spušta se s nama u fratarsku blagovaonicu, preporuča 10 prstiju rabiti ako nemaš krunicu. Uzbuna prestaje, idem tramvajem prema roditeljskoj kući u Dubravi. Blizu Bukovačke sve staje, opet uzbuna. Puca se, valjda iz Maršalke. Govori se da je u blizini sklonište, ali govori se i da je zgrada oficirska. Ostajem na ulici. Nakon par sati dolazim konačno kod roditelja. Mama mi servira juhu, opet tuli uzbuna. S tanjurom juhe u podrum…… S posla u HNK često sam išla skroz pješice na kući Fraterščicu, da nešto pojedem, presvučem se, pa na Kaptol, opet često pješice, jer pod uzbunom tramvaji nisu vozili.
Iako plod molitve ne možeš izmjeriti vagom, događalo se da bi čuli u večernjim vijestima da npr. kolona tenkova napreduje prema tom i tom mjestu. U kapelici smo odmah glasno vapili da Bog pošalje svoje čete anđela i skrene tenkove s puta. U idućim vijestima smo čuli da su neobjašnjivo tenkovi pogriješili put, upali u duboko blato i zaustavili se. I puno takvih opipljivih plodova.
Oboružali smo se svim, pa i vanjskim duhovnim oružjima, blagoslovljenim krunicama, Svetim pismom, svakodnevnim misama, svetom vodom. A najbitnije: otvorenošću za obraćenje, rast u vjeri, sigurnost u Božju pobjedu. Pad Vukovara teško smo mogli prihvatiti, užasni dani, ali vjerovali smo i dalje.
Petoro članova zajednice otišlo je u Beč i na glavnom trgu štrajkalo glađu punih 9 dana. Bili su primijećeni i od tamošnjih političara. Naši članovi zajedno s prof. Ivančićem obilazili su ranjene branitelje na Rebru. Počeli smo održavati susrete i seminare za prognanike, govoriti im o potrebi praštanja, kako sami ne bi bili uništeni mržnjom koja zatvara prilaze k Bogu. Na početku seminara znali su reći: samo nemojte o praštanju. Neke smo primili i u svoje domove. Misa u Kockici, Crvenoj katedrali.
I došao je taj 15. siječanj 1992. Ali to nije bio kraj. Nastavili smo moliti za potpuno oslobođenje teritorija Hrvatske, išli na molitvene duhovne obnove i hodočašća.
Naročito se sjećam odlaska u samostan benediktinki na Cres krajem srpnja 1995. Nisam imala pojma ni o kakvoj Oluji, ali unutarnjom sigurnošću glasno sam rekla kad smo tamo stigli, planirajući ostati desetak dana, da sam sigurna da ćemo tijekom tih dana izmoliti da Knin bude naš. I dogodilo se 5. kolovoza. Upravo smo bili na trajektu prema Brestovi, podne je, brodske sirene odjednom glasno tule. Kapetan pojačava razglas i pušta vijest s radija: Knin je naš! Mi skačemo i grlimo se, plačemo od radosti. Stranci na trajektu gledaju nas začuđeno. Zatim smo organizirali skupove zahvale za domovinu u raznim dvoranama.
Prof. Ivančić nam je proročki rekao da je to samo polovica puta. Jer bitna je duhovna obnova cijelog naroda.
Prof. Ivančić nas je nebrojeno puta upućivao i osobno i putem medija kako moliti za duhovnu obnovu Hrvatske. Nazvao je taj pokret MOD, molitvena obnova domovine. Godine 2016. prema njegovim nagovorima nastala je knjižica Molitve za pravednu vlast u Hrvatskoj, povod je bio naputak hrvatskih biskupa župama i zajednicama na tu temu. Napisao je Voćinski križni put, potaknut razaranjem brojnih crkvi. U Cjelovitom proglasu radosne vijesti 2016. kaže: „Nova evangelizacija želi da Bog vlada, jer je u njemu budućnost naroda. Božjom snagom smo dobili domovinu. Čitav narod je bio branitelj. Bez oružja, bez vojske, bez ičega smo išli protiv onih koji su imali, oružje, vojsku i nevjerojatnu moć. I mi smo pobijedili. Dakle, treba svjedočiti da će evangelizacija spasiti Hrvatsku i pomoći da dobije demokratsku i pravednu vlast… uzmimo oružje ljubavi u ruke, oružje humanosti. Đavao je lažac i ubojica ljudi. Isus je Istina i Život. Normalno bi bilo danonoćno moliti za pravdu, slobodu, jer ovo je novi rat, Ovaj je rat protiv laži, korupcije, zloće, nečovještva i to preko medija i politike. Tu treba snaga odozgo!“
„Nema mira vama koji podsjećate Gospodina“. Danas događanja oko nas traže odgovor na pitanje: jesmo li zaspali na straži?
