UTJEŠI UPLAKANE
Bio sam na kolodvoru. Mladić i djevojka su se zagrljeni gledali, jedno drugo pokušavali tješiti kao da nisu mogli vjerovati da je rastanak tako blizu. On je putovao daleko, na studij u jednu zapadnu zemlju. Ona je ostajala sama. U pogledima i razgovorima jedva se prikradao pokoji mali osmijeh, ali preplavljen maglom sjete i tuge. Što je vrijeme više odmicalo, u njezinim se očima vidjelo sve jače crvenilo i pokoja suza. On nije znao kako da je utješi. A onda je došao vlak. Dugi zagrljaj, još duži pogled, poljubac i rastanak. Vlak je vozio polako i mladić je dugo mahao. Kada se više nije vidjela ruka, djevojka se okrenula i činilo se kao da je deset godina starija. Kao da je nešto teško ležalo na njezinim leđima i na njezinom srcu. Odlazila je pognute glave, suze su tekle i nisu se dale zaustaviti. Dok sam je promatrao, molio sam nebo neka je zaštiti, molio sam njezina anđela da je zagrli, da je zaogrne ogrtačem mira i sigurnosti da će ponovno doći dani povjerenja, zajedništva i susreta. Molio sam toplu ruku nebeskog Oca da joj bude dom, da joj bude mir, da je blagoslovi i da joj pokaže da se na ovoj zemlji ne može živjeti bez rastanaka, ali da ni jedan rastanak nije trajan. Oboje sam htio utješiti.
Mladi je otac morao na brod. Od njega se opraštala majka sa četverogodišnjim sinom. Sin je grčevito plakao. Nije se dao odvojiti od oca. Kao da je slutio da bi se moglo dogoditi nešto loše. Nije to bio plač povrijeđena djeteta, niti plač djeteta kojega nešto boli. Taj grčeviti plač koji se nadaleko razlijegao izvirao je iz dubine duše, tamo gdje čitava egzistencija drhti od straha i tjeskobe. Otac je bio u nedoumici. Treba li zaista otploviti ili radije prezreti putovanja i ostati sa svojim sinom. Srce mu je bilo razdijeljeno, cijepalo se od boli i tuge. Supruga je bila nemoćna. Držala je dijete ne znajući kome bi dala za pravo, djetetu ili mužu. Onda su odlučili. On je otišao. Brod je krenuo i nestao daleko na horizontu. Majka se s dječakom vratila kući, ali te noći dječak nije spavao. Majci se srce kidalo od boli. Neprestano se pitala zašto je život tako gorak, zašto sudbina tako okrutna i zašto svome djetetu mora nanositi toliku bol, kada ga neizmjerno voli.
Sjećam se jednog rastanka s prijateljima iz Švicarske. Nakon nekoliko dana zajedništva i odmora u obitelji, jedan od njih mi reče: “Kako vi to možete izdržati? Vi sigurno imate strahovito izranjeno srce, jer kod sva- kog rastanka ostavljate dio sebe tamo gdje ste bili, a sami ostajete okrnjeni, razdijeljeni i sve manji. Zar se to može izdržati?” “Zašto tako misliš?”, upitao sam ga. “Pa vidite, svi Vas neobično volimo. Vaše srce se pretočilo u naša srca, a naša srca su ušla u vaše. Čvrsto smo povezani, a vi sada idete. Te se veze sada moraju prekinuti, a to mora boljeti i krvariti, mora nanositi rane i bolesti, i to ne samo psihičke nego i fizičke. Ne mislite li i Vi tako?”, upitao je na kraju. “Pa, ne mislim tako” – odgovorio sam. – “Istina, boli me kada se moram rastavljati od onih s kojima sam bio nekoliko dana i koji su mi dragi, ali s druge strane osjećam da ih nosim u srcu, da zapravo nisam ni otišao od njih i da fizički rastanak nije i duhovni. Osim toga, osjećam da imam dom na svim meridijanima. Kamo god dođem nalazim dobre ljude kojima sam dao dio sebe, poklonio svoju simpatiju, darovao toplu riječ i prisutnost, te im pokazao da su dragocjeni. Svuda imam dom, svagdje mogu doći, te ni jedan rastanak nije odlazak u prazno nego odlazak iz jednog srca i dolazak u drugo. Ako ovdje ostavljam dio sebe, taj dio nalazim tamo kamo ću doći.” Moj prijatelj je kimnuo glavom čudeći se mojemu tumačenju.
Zemlja je dolina suza, kaže jedna katolička molitva. Ovdje se neprestano rastajemo. Tu nitko ne može neprestano biti uz nekoga. To mogu biti fizički rastanci, ali i psihički; to može biti i duhovni rastanak, ako se dvoje ljudi zavade, ako se ne razumiju i među njima nastane bolna šutnja. To je rastanak koji boli jednako, ili još više nego fizički odlazak. Treba zato učiti tješiti. Utješiti nekoga tko doživljava bol znači preko njega prebaciti ogrtač zaštićenosti i skrovitosti. Moguće je preživjeti sve rastanke, ako ispred sebe uvijek vidimo nove sastanke, još bogatije, još nježnije i još trajnije. Nije teško rastajati se sa stvarima, mjestima, pa i ljudima, ako ispred nas stoji Bog koji nas svagdje čeka, prati i koji nam je svuda dom u koji će dovesti i one koje smo upravo napustili.
Nikamo bez Boga.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
