Piše: Jela Nikolić
Zovem se Jela, iz Osijeka sam, potičem iz katoličke obitelji u kojoj se nedjeljom i blagdanima moralo ići na misu. Tada sam mislila da sam dobra vjernica i da je moj Gospodin negdje daleko i čeka da pogriješim kako bi me kaznio. Udala sam se u ateističku obitelj, rodila dvoje djece koje sam uspjela krstiti. U međuvremenu sam završila dva fakulteta i mislila kako sam dosegla neslućene visine.
Moj Bog je sve više ostajao usamljen i negdje po strani. Skrenula sam potpuno s puta i tada je sve krenulo kako ne treba. Brak se raspao, ostala sam sama s dvoje maloljetne djece koje je trebalo othraniti i školovati. Mislila sam da je moj život gotov.
Upadala sam iz nevolje u nevolju. Tada mi je vjeroučiteljica u školi u kojoj sam radila prišla i rekla da mi može pomoći Centar za hagioterapiju u Osijeku. Naravno, tada sam mislila da mi ne može nitko pomoći. Moj Bog je sve vrijeme bio uz mene i jednostavno me odveo tamo. Tada to nisam znala i nije mi bilo jasno kako i zašto sam otišla u Zajednicu Molitva i Riječ.
Dolazila sam redovno i upijala svaku izgovorenu riječ voditeljice Meri. Bila sam na duhovnim vježbama prof. Ivančica, duhovnim obnovama, čitala sve njegove knjige. Nakon dvije godine sam susrela mojeg Gospodina. Suze su tekle niz obraze, cijeli život je bio ispred mene.
Shvatila sam da je Gospodin cijeli život bio uz mene. Shvatila sam kako je sve što sam postigla bilo njegovo djelo. Samo je trebalo reći: “Hvala što mi pomažeš, hvala što si za mene.” Od tada je moj život dobio smisao. Svaki kamenčić mog životnog mozaika je stavljen na svoje mjesto.
Danas sam uistinu sretna. Živim i radim u Beču, moja djeca su odrasli ljudi. Imam dvoje divnih unuka. Ne razmišljam sto ću sutra staviti na stol, hoću li imati što jesti.
Sada razmišljam kako zahvaliti mom Prijatelju koji mi je pomogao, a znam da tada nisam bila dostojna njegovog pogleda. Bio je zaboravljen od mene, ali on mene nije ostavio.
Na kraju, želim poručiti svim ljudima da je predivno živjeti s Gospodinom. Samo ga pozovite i dopustite da uđe u vaš život, sve ostalo On čini.
Čvrsto sam se uhvatila za njegove haljine i neću ih pustiti dok sam živa. A kada se jednog dana budemo gledali oči u oči, znam da ću pasti pred njegova stopala i reći mu hvala.
Mogla bih još puno toga vam napisati, ali i ovo je dovoljno i iz srca.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
