Tomislav Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom
Ovo je jedan od specifičnih puteva komunikacije zdravlja duhovnoj duši. Specifičan put kako da čovjek uskladi svoje međuljudske odnose, izliječi bolna sjećanja, gubitke dragih osoba, nadiđe osamu i nauči druge razumjeti, praštati im, kao i kajati se za uvrede nanesene drugima.
Radi se o tome kako naučiti ljubiti ljude, te se tako izdignuti iznad malih horizonata poremećenih međuljudskih odnosa te iz više perspektive dobiti odvažnost i hrabrost za uspostavljanje raskinutih odnosa s ljudima.
Prvi korak je pomoći čovjeku da se digne na duhovnu razinu. Podignuti se na duhovnu razinu najbolje je tako da se postane svjesnim tko sam ja, odakle sam došao na zemlju, kamo idem kroz smrt, kome ja pripadam, ima li život smisla.
To vodi do drugoga koraka a to je: uspostaviti zdrav odnos sa Stvoriteljem. Čovjek treba najprije iskusiti da mu on sve prašta, da ga ljubi i da mu vraća dostojanstvo i novi život. Potrebno je da čovjek osjeti da ga nitko ne može poniziti niti ugroziti kad je s nebom prijatelj. Stoga će prvi korak u uspostavljanju zdravlja međuljudskih odnosa biti uspostavljanje povjerljivih odnosa s nebom i iskustvo Bezuvjetne ljubavi. To znači da su put Bezuvjetne ljubavi i put povjerenja prvi korak u uspostavljanju zdravih međuljudskih odnosa.
Nakon toga je potrebno posredovati čovjeku spoznaju da je razumijevanje, praštanje i ljubav prema drugima zapravo najveća pomoć njemu samome. Kad prašta njemu se sigurno prašta. Kad čovjek pokušava razumjeti druge tad i sebe najviše razumije te se u njemu rada osjećaj sućuti prema drugome i mogućnost pomirenja. Kada pak ljubi drugoga tad je sigurno spašen, jer ako ljubimo druge slobodni smo od krivice čak i ako nas savjest optužuje.
Potrebno je nakon toga čovjeku pomoći da otkrije u drugome dobro, svjetlo i mogućnost da se pomire. Naime, ono božansko u čovjeku nije uništeno, samo sakriveno. Važno je da čovjek u duhu nauči praštati i kajati se za uvrede nanesene drugima. Najprije treba na duhovnoj duši i na ranjenim osjećajima zacijeliti rane da bi se onda moglo i fizički susresti s čovjekom koji mu je bio neprijatelj.
Osvijestiti čovjeku da ga dubine toga čovjeka vole. Zato je moguće vjerovati u dobro u tome čovjeku i prestati govoriti da se to ne može i da se ne želi pomiriti. Osobito je važno naglasiti da promjene u čovjeku rađaju promjenama i u onome s kojim je u poremećenim odnosima. Ispričati anegdotu o psu u okrugloj dvorani s ogledalima na zidovima. Ako pas laje na svoju sliku u ogledalima i njegova slika laje, srdi se i prijeti sve do gubitka života. Ako pak pas mahne miroljubivo repom i onaj u ogledalu će to učiniti te će nastati druženje i prijateljevanje. Dobrohotnošću je moguće iscijeliti sve ranjene odnose među ljudima. Pomoliti se za drugu osobu, dopustiti Isusu da ju dotakne, blagoslivljati ju, zahvaljivati za nju.
U trenutcima svađe i bijesa potrebno je sebi govoriti: bit će dobro, razumijem drugoga, takvu narav ima. Istodobno sebi govoriti: u meni je Stvoritelj, on će me opravdati, on je na mojoj strani, on me štiti. Zlo u drugome je mrak, ali ja vjerujem u pobjedu dobra i svjetla. Važno je posvijestiti da zlo u nama želi razoriti naše dobre odnose, raniti nas, rastaviti, uništiti. Dobrim se svladava zlo, svjetlo je jače od mraka.
Često će biti snažna pomoć u tome da se čovjek odrekne ljudi i svojih interesa s njima. Ljudi nisu tvoja sudbina. Ljudi su tu da ih naučimo voljeti i praštati im, kako bismo sami bili dostojni praštanja i ljubavi. Ljude trebamo da bismo postajali pobjednici nad zlom u sebi i u njima. Odreći se da misli i ponavlja riječi koje su ga povrijedile. Radije govoriti: bit će s nama dobro. Znati požaliti ljude, govoriti “žao mi je naroda”, razumjeti ih, praštati im, moliti da nam oproste.
Nemoguće je da međuljudski odnosi uvijek ostanu skladni, jer živimo u svijetu gdje su pomiješani dobro i zlo. Važno je paliti svjetlo, a ne se žaliti na mrak.
Zlo nema budućnost. Ma štogod izgubili pomirujući se s drugima, stostruko će nam se vratiti. Zlo se nikad ne isplati, dobro se pak stostruko isplaćuje.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
