Piše: Renata Marić Pušelja

Predložila sam suprugu da odemo na Sljeme, po prvi put s našim malim dječačićem, koji je baš taj dan napunio 8 mjeseci. Izabrali smo stazu i cilj, nekih pola sata penjanja. Suprug je nosio dijete, a ja ruksak sa stvarima. Moram priznati da nije bilo lagano; uzdisali smo, znojili se, a u jednom trenutku i utihnuli. Mogao se čuti zvuk šume – neka tajanstvena tišina odzvanjala je našim ušima.

Upijali smo miris i zelenilo stabala i trave oko nas. Sve je odisalo mirom i skladom, a neka čudesna radost rasla je u nama kako smo se penjali. Osvrćući se u razgovoru na prijeđeni put, zaključili smo kako češće trebamo dolaziti tu. Osjećali smo se ispunjeni i spremni za nove izazove koje nosi sutrašnji dan.

Prisjetila sam se kako sam prije par godina počela planinariti upravo iz tog razloga – nisam se više mogla nositi sa životnim izazovima. Osjećala sam beznađe, nailazila sam na probleme u komunikaciji s drugima; činili su se nerješivi, na poslu su me pritiskali rokovi… Vrtjela sam se u krug, moj život nije imao neki smisao. Bila sam kao ruševina koja samo što se ne sruši. Držala me još samo neka nevidljiva ruka. Nije bilo ničega za što sam se mogla uhvatiti iako sam neumorno tragala.

U toj depresiji u kojoj sam bila, izlazak u prirodu i planinarenje bilo je kao tračak sunca u tami. Prijateljica me nagovorila da se učlanimo u jedno planinarsko društvo i krenemo u prirodu. Penjanje je bilo mukotrpno. Nisam bila u kondiciji, kao pušačici s dužim stažom, zdravlje mi je bilo narušeno.

Dok bih se penjala, pritiskali su me moji problemi, brige na poslu, moje tuge i besmisao. Putem sam se hrvala sa suncem, vrućinom i znojem, nedostatkom zraka i žeđu. Više od toga, mučile su me misli i brige. No, kako bi se približili vrhu, osjećala sam se lakšom, kao da sam sa svakim korakom ostavljala svoj teret iza sebe.

Dolaskom na vrh doživjela bih neki čudesan susret s neopisivom radošću. Doslovno sam sjala od sreće svaki put kad bih se popela na vrh, a osobito zato što sam imala strah od visine. U meni su odzvanjale riječi: “Ja to mogu, uspjela sam!”

Gledajući s vrha šumu, doline i planine, livade i vode, osjećala sam da postoji smisao. Sjela bih i samo upijala sunčeve zrake, osjećala sam se ljubljeno i zaštićeno. Htjela sam da ti trenuci što duže traju. Gore na vrhu, pa i silazeći, više nisam poznavala nikakve probleme i brige, vraćala sam se odmorna i ispunjena. Promatrajući prirodu rađale su se u meni neke nove misli, novi projekti, zapravo, rađala sam se nova ja.

Tada nisam prijateljevala sa Stvoriteljem, nisam ga poznavala ovako kao što ga danas poznajem. Sada mi je jasno da je On mene poznavao i otkrivao mi se u prirodi; u opipljivom, ondje gdje sam ga ja mogla pronaći. Polako je ispunjavao moje misli i moj život smislom i nadom, a s njima je dolazila i radost života.

Zato, dragi čitatelju, ako te nešto muči, ako imaš probleme, ako patiš – idi u prirodu, tamo ćeš naći lijek za svoju dušu. Tamo se možeš susresti sa sobom i sa svojim dubinama. A u njima je uvijek Stvoritelj.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.