RADIO-EMISIJA „Agape“, RADIO MIR MEĐUGORJE

Voditelj: fra Mario Knezović
Gost: Tomislav Ivančić

Transkripit pripremila: Marina Ćavar
Uredila: Lidija Krolo

KAKO MUŠKARAC, A KAKO ŽENA KOMUNICIRA?

Muž i žena su strahovito različiti. Deset žena razgovara i istovremeno sve govore i savršeno se razumiju. A muškarci, njih samo dvojica: jedan govori, a drugi šuti, a teško se razumiju.

Kod žene je u pitanju intuitivna spoznaja. Spoznaja bez tzv. posredništva fizičkog mozga – direktna duhovna spoznaja, kao putem mobitela, a bez telefonske žice. Preko amigdale, mimo ograničenog mozga. Kao blic, flash.

Muškarac razmišlja logički, diskurzivno. Žena je majstor u razumijevanju osobe. Ona rađa osobu, zna što je to život. Ona ima osjećaj za dijete, za muža i druge. Toliko nježnosti, sposobnosti da iznutra prodire. Shvaća cjelinu. To treba duboko poštivati.

Zato je ženi puno lakše razumjeti Boga, shvaćati Boga i vjerovati Bogu, jer je Bog cjelina. Muškarcu više odgovara Isus, jer Isus kaže: „Ja sam istina“, i onda se može raspravljati s Isusom.

Kako muškarac može pomoći djeci? Na ženi je da priča djeci i govori vjeronauk, da djecu uči moliti na svoj način i da u obitelji mole Krunicu. Ali kada treba razgovarati o Bogu, o smislu života, žena nikada neće moći uvjeriti djecu razumski, tu mora doći muž, mora doći otac.

Žena ima svoje argumente, koji su intuitivni, a to djeci osobito kada dođu u pubertet, ne odgovara. Dijete treba jasne, razumske argumente zašto bih trebao vjerovati u Boga, zašto bih morao ići u Crkvu. U muškarcu je sposobnost da on to djeci kritički objasni.

Otac nam je rekao kad smo se mi djeca bunili protiv molitve i vjere i majke: „Znaš, Tomislave, kad malo odrasteš sve ćeš razumjeti. Bio sam u logoru i samo me Božja blizina spasila. Znaš li zašto vjerujem u Boga? Naši stari su Hrvati oduvijek vjerovali u Boga i sačuvali svoju Domovinu, makar nismo imali svoju državu.“ Meni je to bilo dosta.

ARGUMENTIRANA VJERA

Muškarac vjeru Crkve, vjeru kršćansku u djeci tako osposobljava da ta vjera može biti u javnosti svjedoka. Ne mogu se hvaliti vjerom svoje majke: „Znate, mi doma molimo Krunicu i Očenaš prije jela.“ Svi će me ismijati u školi. Ali ako ja argumentirano govorim kakav je Bog, kako pomaže, Bog je sigurno tu, cijeli svijet u njega vjeruje, vrhunski književnici i umjetnici u njega vjeruju, s tim argumentima tada mogu izići u svijet.

Otac je, dakle, netko tko djecu izvodi u svijet. Žena ih okuplja i daje im dom, sigurnost, kuću, mjesto gdje se uvijek mogu vratiti. A muškarac ih izvodi u svijet, da ga osvajaju, da sve više sudjeluju u društvenom životu, u politici i sl.

I on daje argumente, argumentirano govori djeci zašto on vjeruje i zašto je dobro vjerovati i zašto je sigurno da Bog postoji i kako je to i znanstveno i ljudski jasno dokazano. On je u tom genijalan da djeci daje sigurnost da se djeca neće stidjeti vjere i da će ponosni ići u Crkvu. I zato je muškarčeva vjera neophodna.

Zašto mi danas u hrvatskom društvu uopće nemamo vjernika katolika koji bi znao reći svoju riječ? Nema katolika među nama!

U politici su svi kršteni, ali nema vjernika. To znači da nam manjkaju uopće u društvu muževi koji će ići argumentirano. Muškarac ne može vjerovati bez argumenata, bez razuma, bez stalnog razmišljanja, bez toga da točno vidi što je što! Ali kada u tome jednom postane siguran, onda je vrhunski. I onda zna što će reći. Ono što nama danas manjka je upravo muška vjera, kako sam već rekao.

Mi imamo jednu žensku vjeru u Crkvi: dobro pjevamo, dobro molimo, dobro organiziramo mise, lijepo se propovijeda, imamo i vjeronauka, ali mi nemamo argumentirane, muževne vjere u Crkvi, gdje bi netko jasno znao reći ovdje je istina, ovako treba.

Mi svećenici više propovijedamo, pričamo intuitivno o Bogu, a zaboravljamo koliko muškarac ne može vjerovati bez argumenata, bez dokaza, sigurnih opipljivih stvari gdje jasno vidi: „Ma, Bog postoji.“ I onda je on spreman do kraja dati svoj život za sve.

Nadalje, muškarac će naučiti dijete žrtvovati se, znati raditi. Otac je onaj koji zove na rad, budi. Zapažao sam vjeru svoga oca i svoga djeda, kako je bila duboka, ona me je zapravo oblikovala. Ne vjera majke. Ona je molila za mene. Ustajala bi po noći i molila za mene. Ali, ja sam trebao oca i razgovor s njime. I argumentirana vjera mojih stričeva s kojima sam znao dugo razgovarati o vjeri uvijek me je nosila.

Muškarci vole razgovarati s muškarcima, jer oni razgovaraju sasvim drugačije. A žene opet strašno vole razgovarati sa ženama, jer one, također, razgovaraju drugačije. Ženi je najdosadnije razgovarati s muškarcem. Pa, već zato, što muškarac voli šutjeti.

On kad misli, i da bi mislio, mora šutjeti. A žena, da bi mislila, mora govoriti.

I sad ona viče na njega zašto on šuti, jer ona bi htjela da on govori da ona može misliti. A on viče na nju zašto ona govori, jer on bi mislio, a treba zato šutjeti.

To su mali primjeri iz kojih možemo vidjeti i otčitati, zapravo, koliko samo ljubav može
napraviti brak genijalnim, dragocjenim.

A ljubav znači: „Cijenim u tebi ono što ti imaš i ne osuđujem te.“

Ljubav znači da žena nikad neće pokušati odgajati svoga muža. To je najgore što može biti. Žene obično kad se udaju kažu kako će one već odgojiti svoga muža. Onda tek stradaju. Ali ga poštivati, vidjeti možeš li nositi ono što je njegova karakteristika, u čemu je on slab, da to nosiš, to da. Jednako tako muškarac. Ako misli već ću ja to riješiti, odem, popijem par piva i već ću to izdržati. Nećeš! Jer kad dođeš kući, žena te čeka. A nemaš kamo, nego kući. Prema tome, samo ljubav, povjerenje, slušaj, razumi ju zašto je ona takva?

Zato što ju je Bog takvu stvorio. I nema više i manje genijalnoga. I jedni i drugi smo strahovito božanski i genijalni, ali svatko na svoj način. Treba stvoriti takvu atmosferu, gdje onda djeca osjećaju: „Tata i mama se vole.“

Najgore što možete napraviti je to da pred djecom kritizirate svoga bračnog druga. Žena muža, muž ženu. Jer ti ne kritiziraš tada samo svoga bračnog druga, nego dječjeg tatu ili dječju mamu. Kad ti kritiziraš, djeca osjećaju – moja mama ne voli moga tatu, a to strašno vrijeđa. I to dijete osjeća kao da ti jedan dio njega, ono što je od oca naslijedio genetski, da ti to ne voliš i mrziš i da ti onda i dijete ne voliš.

Suvremene rastave brakova su samo znak da još nismo uopće počeli poznavati čovjeka, a žene ljubiti. Kad osjetiš da tvoj muž iza tebe stoji, on te štiti i brani, onda si sretna.

S druge strane, muž će najjače u djeci znati oblikovati Boga Oca, i to je opće poznato da djeca u ocu vide i Boga Oca. I ako je otac alkoholičar ili nemoralan, onda djeca ne mogu prihvatiti Boga kao dobroga. A slika Boga onda najteže razara čovjeka i djecu. I stoga, dobro je da otac zna razumjeti djecu, čuti dijete, osobito sina, ali i kćerku da bi kasnije ona mogla razumjeti svoga budućeg muža, dečke koje će susresti, braću.

Tata je čuvar obitelji, stražar i sigurnost cijele obitelji. Žena je slaba. Kad je žena sama, mogu je lopovi i razbojnici napasti i ubiti i oplijeniti, ali dok je otac tu, to se neće dogoditi. Otac zato daje sigurnost djeci, daje sigurnost ženi, daje sigurnost kući. I na taj način, muževi daju sigurnost društvu.

Prema tome, sigurnost vjere dat će uvijek muž. Žena će dati onu nježnost Boga.

„Bog je kao majka“ kažu papa Pavao VI i Ivan XXIII. Ali Bog je istovremeno čvrst, stvorio je prirodne zakone, traži da budeš moralan, traži da budeš odgovoran. To je Otac. I kad dijete upozna očevu ljubav, da je ona drugačija, čvrsta, disciplinirana, argumentirana, razumna, trijezna, a onda upozna majku, kao mjesto srca, gdje kad ne može podnijeti tvrdoću života koju muškarac mora podnositi, treba onda doći majci, onda shvati da je u Bogu i jedno i drugo.

Koliko muškarac treba nježnost žene kada dođe sa teških poslova, kada dođe sa odgovornih poslova u firmi, pregovora, odgovornosti. Kada žena zna u muškarca uliti ljubav, nježnost, onda on osjeća sigurnost, onda je on spreman za nju učiniti sve, onda ima snage, on se odmori.

Na kraju bih rekao samo ovo: ljubav je jedino rješenje. A što je to ljubav? Ljubav nije samo to da se vi uvijek morate zagrliti, da se morate poljubiti. To je sve znak ljubavi, ali ljubav je nešto drugo. Ljubav je, zapravo, osjećaj za cjelinu.

Osjećaš da trebaš svoju ženu i da ne možeš bez nje. Da trebaš Boga i da ne možeš bez njega. Jednostavno nisi cijeli. To je kao kad si bolestan i osjećaš da trebaš lijek i liječnika, jer bez toga nisi cijeli. Ljubav je biti cijeli.

Muž sa ženom je cijeli, žena sa mužem je cijela. Ono što ona ne zna, zna on. Što ne može ona, on može. I obratno. I kad se to spoji u jedno, takva ljubav, takva kompetentnost, sposobnost da budeš cijeli, tada djeca osjećaju da im prenosite sebe i svoju ljubav koju imate.

Najopasnije je ako majka više voli djecu, nego muža. Tako se ne može nikada odgojiti djecu. Dijete jedino može biti u ljubavi oca i majke. Dijete ne može osjetiti da majka njega voli, ako ne voli njegovog tatu.

Smatram da su suvremeni muževi strašno potišteni i poniženi. Zato ih je strah i u javnosti se javiti. To znači da ni naši brakovi još nisu postali ono što hoće sakrament ženidbe – da muž i žena budu jedno za drugo, jedno u drugome.

Da se oni totalno razlikuju i da su baš u toj razlici – jedno. Cjelina je: muž i i žena zajedno, onda još djeca, kao kamenčići u mozaiku. U konačnici je najvažnije živjeti Boga,
doživljavati Boga. Djeca će to vidjeti na majci kako doživljava Boga, kao i na ocu. Svaki od nas muškaraca mora biti svjestan:

„Ja odgovaram za svijet. Iznad mene je samo Bog. Samo Bogu mogu služiti, a svime gospodariti.“

Kad to shvatimo, tad će i muž moći imati direktnu vezu s Ocem Nebeskim i tad će i znati da njegov posao kad on gradi crkvene zgrade, kad on gradi župni stan, uređuje Crkvu, onda on moli svojim rukama, svojim djelima. A žena na svoj način genijalno moli. Šuteći, moleći Krunicu itd.

To su dvije strane iste vjere. A djeca trebaju i jedno i drugo.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakUloga muškarca u obitelji – Tomislav Ivančić, drugi dio
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistentice
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)