Piše: Zrinka Marinović Šarić
Revolucija žena – Pokret ljubavi
U vremenu civilizacije živimo u nečovječnom društvu, gdje je čovjek čovjeku neprijatelj. Neizmjerno je važno pomiriti nepomireno. Neka se umire ratovi i neka zavlada mir jer bi 21. stoljeće trebalo biti stoljeće duha.
Žena i muškarac
Masovno se na ulicama protestira. Tko je protiv koga? Što je to ušlo među njih dvoje? Razdor. Neprijateljstvo. Suparništvo. Ljubomora. Zavist. Netrpeljivost. Ljutnja. Mržnja. Osuda. Ravnodušnost. Kako se ušuljalo neprijateljstvo među njih? Da jedno drugome vrebaju petu, oduzimaju pravo. Kako se boriti ne jedno protiv drugog, već jedan za drugog? Jednako su došli na svijet, na isti način primili život. Jednako žive na zemlji. Jednako izgledaju kao čovjek. Iste su im naravi, ljudske, ali opet ne ide im isto. Naizgled muškarci su jači, a žene slabije. Izgleda da se od njih više traži, a njima da je više povjereno. Čini se da one više trpe, a oni od davna vladaju. Ali jednako trebaju jedno drugo. Da ga potvrdi, da mu izrazi da je dobar, vrijedan. Da je doživi, promatra, da joj se divi. Da ga poštuje i pohvali ga. Da joj prizna, sluša je i ljubi je.
Kako se boriti protiv onog što je protiv nas, muškog i ženskog? Preostaje ujediniti se – za Jedno! Čime pobijediti razdijeljenost? Sjediniti se u Jedno!
Razuzdani muškarac i povrijeđena žena
Nažalost, svaka je žena u određenoj situaciji i periodu života doživjela u javnom prostoru uznemiravanje i poniženje od strane muškarca. Treba li se to podrazumijevati? Odmahnuti rukom? Zasramiti se i povući u sebe? Zamrziti podsvjesno ili svjesno muški rod? Ne usuditi suprotstaviti se, zauzeti za sebe? Ljutiti se na sebe što nije reagirala? Upadati u samosažaljenje i uvjerenje da je slabiji spol? Da je jadna? Sama kriva? Izazvala nečim? Okrenuti se protiv sebe?
Sve se to ugnijezdi u ranjenu osobnost mlade žene, pune života – koja odjednom zatvara svoje srce. Stavlja ozbiljnu masku na lice, hladnog pogleda, bez osmijeha. Odjene grubost kao obrambeni stav, a kameno joj srce prestane kucati. S vremenom se povlači u osamu, a biološki joj sat otkucava. Ako se ne liječi, stvara se mržnja koja prerasta u agresiju, usmjerenu prema muškarcima.
Takvi simptomi ukazuju na tešku dijagnozu – žene protiv čovjeka.
Dijagnoza je:
- ugrožen život – egzistencijalni duboki strah, nervoza, nezadovoljstvo
- pogaženo dostojanstvo – osjećaj nevoljenosti, neuspjeha, poniženosti, samu sebe obezvrjeđuje i osjeća se nesposobnom
- ranjena osobnost – ispadanje iz svog središta, povrijeđene emocije.
Posljedice su osjećaj srama i strah od muškaraca.
Glas žene i nemoć muškarca
Žene su se izborile za slobodu. Je li sloboda pokazati nago tijelo za reklamu ili je sloboda stati za sebe, zauzeti stav? Zato žene danas preko društvenih mreža masovno dijele vlastita bolna iskustva seksualnog uznemiravanja. Iako time produbljuju ranu osobnosti, one se usuđuju biti revolucionarne! Treba li i može li žena reagirati u tom trenutku poniženja? Hoće li djelovati nagonski, kao povrijeđena lavica, poput muškarca ili tražiti i otkrivati uzrok nečovječnog akta?
Tek hagioterapijom može ozdraviti srce i podignuti pogaženo dostojanstvo.
Time može otkriti uzrok destruktivnog ponašanja muškarca. Uzrok je uvijek zlo, a to je manjak dobra. Zlo je uništavanje postojanja. Čovjek (muškarac) koji je zao, on je nečovjek. Nema ga. Postoji samo njegovo tijelo, nagoni, požude. Zato čini zlo jer je pao na psihofizičku, životinjsku razinu.
Hagioterapijska antropologija otkriva tko je čovjek s aspekta duhovne dimenzije, kao središte čovjeka i ishodište svega. Isto tako na razini duha otkriva se sila Duha, Onog koji sve vidi, sve može i hoće samo dobro. Bitak je duhovan i Bog je duh. Odjene li se žena u tu silu odozgor, može pokrenuti revoluciju duha. Ne protiv muškarca, već za čovječanstvo!
Tako iscijeljena žena ima snagu duha kojom ima sposobnosti zauzeti se za sebe u pogubnim situacijama. Žena kao čovjek slobodno je biće. Čovjek je najslobodniji kad ljubi. Svaki organ duha ima svoje funkcije i moći. Moć je nešto iz čega se može i treba djelovati.
Prva žena u „njegovom“ životu
Najveći je neprijatelj žene povrijeđeni i ranjeni muškarac. Povrijeđeni muškarci bili su zakinuti i siromašni znanjem i otkrićem o ženi unatoč velikim postignućima i titulama. Stoga takvi muškarci ženu doživljavaju kao drugotnu, objekt i prijetnju. Muškarcima su potrebni uzori. Treba im potvrditi identitet. Uzori koji ih uče da nasilje, vojska i sport nisu potvrde identiteta. Dakle, treba osvijestiti muškarcu da je zauzimanje za čovjeka u potrebi i brižnost za osobu potvrđujući faktor. Prva je žena u njegovu životu njegova majka. Taj je odnos odraz njegovih odnosa sa svim ženama. Ozdravljajući sliku žene, muškarac uči ljubiti ženu kao osobu, a ne samo svojatati i voljeti kao „nešto“ prolazno.
Tek muškarac i žena stvaraju i rađaju neuništiv život. Ne mogu jedno bez drugoga. Tek cjeloviti su zajedno. Da bi žena bila otvorena srcem muškarcu, a muškarac imao hrabrosti njoj prići, treba preventivno djelovati. Nužno je ozdravljati u sebi sliku muškarca i žene.
Pokret ljubavi u četiri koraka
Prvi korak – odvojiti čin od počinitelja. Ljubiti ga, imati sućuti prema njegovoj nemoći. On nije zao zato što bi htio biti, nego je zlo u njemu uništilo njegove sposobnosti da bude dobar.
Drugi korak – zahvaljivati za muškarce što su nam na putu života. Dok ga ljubiš i zahvaljuješ za njega polako će se topiti u tebi bijes i neprijateljstvo prema muškarcima.
Treći korak – rast će novo povjerenje da ste dopuna jedno drugome. Zato govori u sebi u duhu: „Ja ti opraštam, baš tebi, muškarcu, razumijem te. Imam povjerenje u tebe.“
Četvrti korak – oprosti i ti meni jer me bijes zahvatio. Oprosti mi što mislim da su muškarci problem, a ne zlo. Što stalno osuđujem muškarce, a ne čin. Prihvaćam našu različitost i ne dam te!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Hagioasistentica i evangelizatorica, rođena 1962. u Poličniku kraj Zadra sada živi u Samoboru, udata, majka šest kćeri. Prvi preokret u životu učinio je seminar profesora Ivančića 1983. u Zagrebu. S hagioterapijom se susreće 2000. godine. Intenzivno školovanje u hagioterapiji kreće s prvim međunarodnim studijem hagioterapije održanim 2009. godine u Zagrebu.
Centar za hagioterapiju u Samoboru osniva 2012. Drži individualne hagioterapije, tribine, redovite hagioterapijske susrete srijedom u Samoboru i seminare za evangelizaciju po Hrvatskoj i Europi.
