Piše: Silva Vrdoljak, hagioasitentica CHT-a Rijeka
Čudesna je stvarnost taj naš ljudski govor. On u sebi ima stvaralačku snagu. Poštovani čitatelju/ice, zbog toga ovim člankom želim samo potaknuti da ne zaboravimo ovu perspektivu našega životnog projekta: pozvani smo na stvaralački govor! Stvoreni smo za to da budemo sustvaratelji govora istine, povjerenja, nade, dobrote, govora koji ujedinjuje i otkriva ljepotu. Je li to čovjeku moguće ostvarivati u današnjem svijetu moderne tehnologije kada se susrećemo s bezbrojnim riječima i govorima? Svakodnevno smo gotovo „zatrpani” pisanim ili govornim porukama, informacijama, vijestima, mišljenjima, stavovima, kontaktima i raznim društvenim mrežama. Jesmo li svjesni i samosvjesni da kvaliteta naših odnosa i našeg života ovisi i o kvaliteti naših govora?
Tko smo?
Živimo u vremenu kada se želi prikazati da je apsolutno „ja”, koje ne ovisi ni o čemu i ni o kome, u konačnici stvarno slobodno. Slobodan/na sam ako ni o kome ne ovisim, ako mogu govoriti i činiti sve što poželim. No, upravo to apsolutiziranje vlastitog „ja” predstavlja degradaciju čovjeka, a ne postizanje slobode: liberizam nije sloboda, nego upravo poraz slobode. Prividno se uzdižući na razinu božanstva, „samo sam ja čovjek”, uvodi u laž jer u stvarnosti nije tako. Čovjek nije apsolutan da bi se njegovo „ja” gotovo moglo izolirati i govoriti i ponašati isključivo prema vlastitoj volji i želji. To se protivi istini o našem biću. Naša je istina i realnost da smo stvorenja koja žive u odnosu na Stvoritelja. Bića smo odnosa i samo ako prihvatimo tu našu dimenziju odnosa ulazimo u istinu. Inače upadamo u laž te se u njoj u konačnici uništavamo i vlastitim govorom (usp. Benedikt XVI., Bog je uvijek nov).
Poznajem dosta osoba koje misle, govore i žive kao da im ne trebaju ni korijeni ni temelji koji nisu oni sami. Oni govore i odlučuju sami što je istina, a što nije, što je dobro ili zlo, pravedno i nepravedno. Njihov govor je često vođen trenutnim impulsom, nagonom i strašću emocija. Međutim, ako čovjek dublje pogleda u sebe, svatko od nas dobro uviđa da smo stvoreni slobodni, na Stvoriteljevu sliku, baš zato da bismo bili tražitelji istine i dobra, odgovorni za svoj govor i djela, a ne tek „automatizirani”, površni govornici koji govore „u prazno” ono što uopće ne misle ili ponavljaju tuđi govor i tuđe misli. Stvoritelj želi odgovornog sugovornika, nekoga tko može s Njim voditi dijalog.
Poštovani čitatelju/ice, sljedećim koracima htjela bih ukazati samo na one duhovno-antropološke aspekte koji su važni da bi se po našem govoru događao bolji svijet u nama, drugim ljudima i svijetu. Odmah na početku dobro je postaviti sebi pitanje: „Što naše riječ
i prenose, strah ili povjerenje, tjeskobu ili slobodu, mir ili razdor, istinu ili laž, nadu ili očaj, život ili smrt?”
Put u zdravlje čovjekova govora
- Želimo li upoznati sami sebe, slušajmo svoj govor. On je dijagnoza našega duhovno-antropološkog zdravlja. Čovjekova savjest satkana je od čvrstog govora Stvoritelja da treba govoriti i činiti dobro i izbjegavati zlo. Međutim, od časa kada je zli progovorio čovjeku u praiskonu, na zemlji se neprestano Stvoriteljevom i ljudskom govoru suprotstavlja govor zloga. To je govor laži, govor suprotstavljanja svemu što je stvaralačko, što je čisto, istinito i dobro, radosno i puno nade. Zato je pred čovjekom neprestano izazov donošenja odluke o tome kakav će biti njegov govor. Čovjek se neprestano kreće u toj dvojnosti i na njemu je da neprestano govori riječi. Ili će govoriti riječi istine i dobrote i time sustvarati bolji, novi svijet i čistiti ga od zla, ili će govoriti riječi zla, a to znači razarati sebe i svijet oko sebe (T. Ivančić, Otkriće Božje riječi).
- Govorom izražavamo što nam je u srcu. Što je u našemu antropološkom srcu vidi samo Stvoritelj. To ne mogu vidjeti ni drugi ljudi, ni anđeli ni zlodusi. Srce čovjeka je poput antropološkog genoma, ono je tajna te ga ljudi i sva druga stvorenja vide samo izvana. Ako je naš govor „politički korektan”, dvosmislen, lažan i licemjeran, tada on privlači zlo. Zle sile slute da je iza tih riječi zlo srce. Stoga te sile i snage pokušavaju kroz prostor koji su stvorile naše riječi laži, licemjerstva i ogovaranja ući u srce čovjeka i tamo se nastaniti. Znači, o našem govoru ovisi hoće li u nas ulaziti dobre ili zle snage i sile. Svaka izrečena mržnja, kletva, psovka, ruganje, ismijavanje i ogovaranje prljaju nas i unose u nas zlo. Ako nas netko kleveće, proklinje i ruga nam se, on nam ne može ništa do onog trenutka kad i mi njega počnemo ogovarati istim negativnim i zlim govorom. Zato čovjek čiji je govor zao, licemjeran, „politički korektan” često puta nije svjestan da je i sam postao prljav, zarobljen i opterećen. Duhovno-antropološki „lijek” u takvim situacijama kada nas netko ogovara, blati i kleveće je šutnja i praštanje jer time onemogućujemo negativnu, zlu snagu i silu koja je htjela ući u nas tuđim zlim govorom te prepuštamo Stvoritelju da on pravedno „osveti” našu uvredu i uspostavi pravdu (usp. T. Ivančić, Otkriće Božje riječi).
- Govor se ne može promijeniti formalnim vježbanjem pozitivnih riječi, već promjenom srca i mentaliteta. Srce je središte naših doživljavanja, ono je mjesto naših odluka i arhiv emocionalnih i afektivnih reakcija (usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom). Zato nas govor iz emocionalnih i afektivnih reakcija može „izdati” te često puta govorom znamo izreći nešto što ne bismo htjeli ili što nismo planirali reći. Duhovno-antropološki „lijek” je da iz takve stvarnosti gdje se događa emocionalizacija svijesti ne govorimo dok se naše emocije „ne stišaju”, a svijest ponovno postane „kormilar” našeg govora koji tako postaje razborit i trijezan. Govor iz naglašenih emocija ili osjećaja može biti samo govor, a da pritom neka bitna stvarnost u čovjekovu srcu ostane nepromijenjena. To je govor koji nije konaturalan s našom stvarnosti u srcu. Dovoljno se podsjetiti, poštovani čitatelju/ice, koliko smo puta iz emocija govorili sebi i drugima grandiozne ili velike riječi i obećanja iza kojih nije bilo djela. Takav govor ostavlja u nama i drugima veliku prazninu, razočaranja i frustracije.
- Govor je izraz srca i savjesti. Mijenjanjem srca na dobro i čišćenjem savjesti možemo ozdraviti govor. Savjest se čisti praštanjem i pokajanjem, a srce se mijenja vjerom u dobro i život (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka). Kada se čovjek okreće iz kritiziranja, negativnosti i zla, tada i njegov govor „ide” prema dobru. Čisto srce ono je koje u drugima vidi negativnosti, ali prašta te ne prezire i ne sudi drugog čovjeka.
- U čovjekovu genomu brojna su razočaranja koja je doživio od ljudi, najbližih, te doživljaj neispunjenih očekivanja od Stvoritelja. Govor prenosi naša uvjerenja. Stoga je bitno čija uvjerenja prenosimo govorom. Ako ozbiljno i svjesno prihvatimo Isusova uvjerenja i njegov govor i riječi, one će nam donositi silu i zdravlje duhovne duše. Zato je važno čime punimo i hranimo svoje srce. Isusova riječ stvara novi poredak u nama i svijetu. Ona određuje nove vrednote i vrijednosti koje treba prihvatiti i slijediti. Nju treba pretpostaviti svakoj ljudskoj uredbi. Ona određuje što je moralno, a što nemoralno. Isusova je riječ nova savjest čovjeka i čovječanstva (usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom).
- Zdravlje našeg govora i naše duhovne duše jest u tome iznosi li naš govor vječnu Riječ i Istinu ili naše shvaćanje istine, riječi i sadržaja Riječi. Tko prihvati Isusovu riječ prihvaća mentalitet i logiku Isusove riječi, tj. mentalitet i logiku duhovno-antropološke zakonitosti. Time se nužno dijeli od mentaliteta i logike svjetovnosti. Čovjekov razum, kao i njegove emocije i volja, tek trebaju biti otkupljeni. Oni se suprotstavljaju Istini, Isusovoj riječi, Njegovu mentalitetu i gledanju na čovjeka i svijet. Zbog toga samo razum koji je „obasjan” i prosvijetljen Duhom, postaje sposoban stvarati novi govor, znanost, novi svijet i nove sustave u svijetu koji oslobađaju čovjeka i prirodu.
Poštovani čitatelju/ice,
životom ne upravlja usud, život nije slučajan. Vaše postojanje je Stvoritelj želio te mu dao svrhu i smisao. Studija objavljena u časopisu Scientific Reports jedno je u nizu istraživanja posljednjih godina koja pokazuju važnost epigenetike, znanstvene discipline koja se, među ostalim, bavi utjecajem okoliša, čimbenika kao što su prehrana, stres i način života na naše gene. Drugim riječima, nismo posve genetički predodređeni jer način na koji živimo može utjecati na aktivnosti naših gena, pa tako i na zdravlje našeg tijela, psihe i duha, ali i na sposobnosti naših potomaka. Nadovezujući se na to istraživanje, možemo reći da je i naš govor epigenetika za nas same i za osobe koje su u našem okruženju i koje nas slušaju.
Govor nam je dan da donosimo zdravlje jedni drugima, da iz našeg srca izlazi govor koji pomaže drugima. Po Isusu iz Nazareta to uistinu možemo i činiti te ukorijenjeni u Njemu u sili i snazi njegova Duha postajemo sustvaratelji našega novog srca iz kojeg će izlaziti govor istine, dobrote i povjerenja. Nije li nam to veliki razlog za radost?
Nije li to čvrsto tlo na kojem možemo izgrađivati civilizaciju ljubavi i života koja je kadra humanizirati svakog čovjeka? (usp. Benedikt XVI., Bog je uvijek nov).
Nema neželjenih ljudi, nema nevoljenih ljudi – Tomislav Ivančić
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.
