Zaborav ljubavi

Piše: Silva Vrdoljak

Pojam “ljubav” bez stvarnog iskustva iste, postaje mrtva shema, kalup bez životne snage. U isto vrijeme, svjedoci smo koliko se danas osjeća sve veća težnja i “glad” za ljubavlju. 

Htjeli mi to priznati ili ne, istina se probija kroz zaborav, poput svjetla kroz tamu.

A istina je: ljubav je središnja i temeljna stvarnost ljudskog života. Vodi nas sve iznutra, ulazi u naše ljudsko iskustvo, podvrgava sebi naše misli, riječi i djela, usmjeruje naše korake i tako se ostvaruje u konkretnoj našoj ljudskoj povijesti, u našem konkretnom životu. U ljubavi se može vidjeti stvaralačka snaga, a u njezinu stvaralačku moć može se svatko uvjeriti na temelju njezina izostanka ili manjka. Da, i kroz manjak ljubavi, možemo postati svjesni kolika je njezina snaga.  

Danas je ta iskonska stvarnost “ljubav” izložena banaliziranju, degradaciji, provizornosti, površnosti. U težnji da današnji suvremeni čovjek sve dokaže, umom i tehnologijom svime zavlada, postmodernistički mentalitet čini ga nesposobnim da se otvori ljubavi i da se dadne voditi od iste. Zbog toga je današnje vrijeme oskudno plodovima duha i Duha koji su ljubav, povjerenje, radost, mir. Odatle slijede druge posljedice kao što su težnja da se osjećajni slojevi i izrazi stavljaju u središte ljudskog života ili da se pak potpuno zanemare. No, bez ljubavi se ne može preživjeti. Takav život vodi u besmisao, tj. nikamo ne vodi. Pa ipak, mnogi koračaju tim putem i odlaze u “nikamo”, ili se trenutno nalaze “usred ničega”.

Poštovani čitatelju, možda se i sam/a doživljavaš umornim/om, kao da ti je netko ili nešto “ukrao” ljubav ili da ti je oduzeo njezinu moć  te ti i samom/oj zvuči odveć “sladunjavo”, nerealno i nemoguće, jer imaš životno iskustvo zamora, razočaranosti i da je nemoguće ostvariti ljubav te bi najradije preskočio/la ovu temu. Ili si možda sa stavom da ti ljubiš sebe i sve znaš o ljubavi zbog svog pozitivnog životnog iskustva. No, unatoč tomu, ohrabrimo se svi i dopustimo svoj rast u ljubavi, jer ljubav je duhovna stvarnost. A bit duha je sloboda od vremena i prostora te se ne da mjeriti niti vagati, u ljubavi nema više ili manje, nego samo ljubimo ili ne ljubimo. Nikada ne možemo reći: “Ovoliko” je dosta ljubavi! Jer, duh nema ograničenja, pa tako ni ljubav. (usp. T. Ivančić)

Što je, dakle ljubav?

Možemo li uopće govoriti o ljubavi? Ako riječ “ljubav” uzmemo upravo u veličini njezina izvornog značenja, gotovo je nemoguće odgovoriti na pitanje što ona točno znači. Odveć je bogata, višeslojna i egzistencijalna stvarnost što ga ona obuhvaća. 

Bez obzira na puno njenih aspekata i razina, u ovom tekstu pokušat ćemo dotaknuti samo jedan njezin aspekt, ali onaj koji je temeljni, a to znači za život čovjeka esencijalan, najbitniji i nezaobilazan. Za nas ljude jedno je sigurno: za čovjeka biološko rođenje nije dovoljno, jer čovjek sam u sebi nije potpun čovjek, nego u suradnji i životu s drugima. 

Jer čovjek može prihvatiti svoje “ja” samo ako netko drugi, neko “ti”, potvrdi da je dobro što postoji. Josef Pieper prikladno je definirao bit ljubavi : dobro je što postojiš ! A naš je Utemeljitelj tu istinu izrekao poznatom rečenicom: Lijepo je što postojiš! 

Antropološka bit riječi “lijepo je što postojiš” značila bi: onaj tko ljubi, otkriva dobrotu bitka u drugoj osobi, sretan je zbog njezina postojanja, kaže “da” tom postojanju i potvrđuje ga. Ovim “da” drugome, iznova prima i ljubi svoje “ja”.

Ovo antropološko razmatranje osvjetljava nam put da je ljubav neizreciva tajna u dnu našega bića. Ljubav je temeljna stvarnost, nije samo osjećaj, emocija, empatija. U tu tajnu bi trebalo najprije bez riječi, u tihom poklonu uranjati.

Tko je taj drugi i Drugi?

Čovjek (a to smo mi!) treba drugoga da bi imao kome poći. Bez drugoga kao osobe mi smo sami i u sebi zatvoreni i izgubljeni. I dok ovo pišem, koliko sam zahvalna na postojanju takvih osoba koje su drugo “ti” meni osobno, koje su ostale vjerne uz mene kao poticaj da uvijek iznova prihvatim i ljubim svoje “ja”. No, svaki je čovjek ograničen, ma koliko se trudio biti dobar i ljubiti nas, može griješiti i povrijediti nas te je zbog toga neophodno praštanje i priznavanje svojih pogrešaka i kajanje. Ali i tada smo i dalje ugroženi od drugih slobodnih osoba. I to je naša ljudska realnost života. 

Zato svaki čovjek, sedam milijardi ljudi, treba nekog jačeg od svih ljudi u kome se može zaštititi i u kome se može sakriti. Taj Netko je jedini neograničen, svemoguć i čovjekov jedini “ti” u kome on može naći sigurnost i sklonište. On je Ljubav, daje nam informaciju Isus iz Nazareta. On je, dakle, kao osoba temeljna “funkcija” mene kao osobe i temeljni uvjet moga postojanja. On je moje središte. (usp. T. Ivančić)

Tko je “prvi” u mom životu?

Ljubav ima dva kraja. Jedan je ljubiti drugoga, a drugi prihvatiti ljubav drugoga. Mi ne živimo od toga da samo ljubimo. Mi smo najprije ljubljeni i živimo od stalnog posvješćivanja te istine koja je upisana u nas u trenutku našeg začeća.

Ljubav je zapravo netko. To je Netko tko u meni ne vidi da sam mu dragocjena zbog nečega, već je On netko tko u meni vidi ono što se ne da nikada uništiti, a to sam ja kao osoba. Od Njega sam primila svoju osobu, dostojanstvo, dragocjenost i originalnost, a ne od roditelja i drugih ljudi. Zato ništa ne može tako tješiti, nego samo ljubav koja je Bog. Zato je u svome Duhu u nama i u svijetu stalni tješitelj nas i čovječanstva.

Ljubav je djelo

Poštovani/a čitatelju/ice, dubinu ljubavi Stvoritelja otkrit ćeš samo u onoj mjeri u kojoj otkriješ sebe samog. O. J. Philippe, u svom djelu o unutarnjoj slobodi govori, služeći se razmatranjem jedne anonimne osobe: “U dubini onoga što jesi, iskusit ćeš da nisi sam/a. Netko je s ljubavlju i milosrđem ušao u tvoju najintimniju ljudskost i to ne kao promatrač, niti kao sudac, nego netko tko te ljubi, koji ti se daje i koji te uzima da bi te oslobodio, spasio, iscijelio… Da bi zauvijek ostao s tobom, ljubeći te, ljubeći te!

I danas čovjekoljubivost kuca na naša vrata, jer prije gotovo 2020. godina rodio se Bog među nama, u čežnji za čovjekom i spreman za čovjeka ne samo živjeti nego i umrijeti – Isus iz Nazareta. Pruži nekome ruku pomirnicu, ruku dobrote, komadić jela, podaj nekome komadić svog vremena, srca, dobrote. Tako ćeš i ti sam postati ljubav, tada će se Božić u tebi i na tebi ispuniti. (usp. T. Ivančić)

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Treba li čovjeku u ovom suvremenom dobu nada?