Piše: Lana Poljak Branisavljević
NE IDI MALEN ISPOD ZVIJEZDA
Prošli vikend bila sam sa svojom obitelji u malom međimurskom selu i dok smo navečer šetali kaže mi suprug: “Pogledaj gore, pogledaj nebo!” Nakon dugo vremena ugledala sam nebo obasuto nebrojenim zvijezdama! Ostala sam zadivljena baš kao da prvi put gledam zvijezde.
Zaglušujuća svjetla velegrada kao da su me uvjerila da je nebo “obično” jer ona sjaje snažnije i njihovo blještavilo onemogućava čovjeku da vidi raskoš samog neba. Sjetila sam se tada stiha našeg pjesnika Antuna Branka Šimića koji u svojoj pjesmi kaže: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”.
Često nas je i profesor Tomislav Ivančić podsjećao na taj stih. Kada čovjek doživljava da je malen, sitan, nevažan, prolazan? Onda kada je zagledan samo u zemaljski život, u svoje psihofizičke snage i sposobnosti, u svoje male poslove i rutine, u svoje bolesti, u uvrede koje je doživio, u ono što nema, a za time silno čezne, u praznine i strahove…Tada kao da nas preplavi osjećaj malenosti i bespomoćnosti.
Čovjek je malen kada ne živi dostojanstvo dobiveno od samog Stvoritelja, nego promatra sebe kroz sliku svojih roditelja, onoga što drugi ljudi o njemu govore ili pak sebe promatra kroz negativna sjećanja i doživljaje iz prošlosti. Čovjek često može pomisliti da je baš sva ljepota života sadržana ovdje, u ovoj stvarnosti, no ubrzo se uvjeri da je ona prolazna, baš poput tunela kroz koji nam je proći.
Biti “velik” znači postati svjestan od kuda dolazi tvoja “veličina”. Ti si dijete samog svemoćnog Stvoritelja, Onoga koji sve drži u svojim rukama, čijem postojanju nema početka niti kraja. Na svoju sliku nas je stvorio, baš svakoga od nas.
To znači da je u tebi, dragi čitatelju, neizmjerna snaga i bogatstvo duha, brojni talenti i vrline koji čekaju da ih za živiš, predivna mogućnost slobode i odluke za dobro, nebrojene mogućnosti i prilike za razvoj i kreativnost, mogućnost da opraštaš i ljubiš…
Biti “velik” u ovom svijetu možda znači skupiti brojna materijalna bogatstva, steći ugled i slavu, imati kuće, aute i titule, no čovjek nije stvoren za ovaj svijet, s njega ćemo svi otići. Zato je velik onaj koji je slobodan od materijalnih stvari jer razumije da njegovo bogatstvo “leži” u bogatom i čistom srcu, u onome koliko ljubi svoj život i ide za Istinom, u onome koliko polaže svoj život za druge. Nebo nas podsjeća da svoj pogled treba uzdignuti prema gore. Zato i ti, dragi prijatelju, ako te pritisla kakva muka, kriza ili tuga, uzdigni glavu, ne kloni! Pridigni se i uperi svoj pogled prema Stvoritelju! I tada ćeš biti velik!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
