Piše: Ana Perišić
Danima gledamo negativne vijesti u informativnim emisijama. Tiskovine i portali objavljuju podatke o virusu, migrantima, negativnostima koje prijete turizmu, ekonomiji. Ono još malo mladosti što je ostalo u domovini iseljava se… Ima li nade za nas?
Čovjek kao da se priviknuo na negativnost, postao je imun na dobro, smatra ga se nenormalnim ako je optimističan, pozitivan, radostan. Što se to dogodilo s nama, trebamo li svi mi pod ovim podleći, trpjeti, ne oprijeti se?
Nije moguće percipirati tisuće ponavljajućih negativnih informacija i ostati bistra uma.
Da se malo podsjetimo, štošta je toga što je ovih dana aktualno. Prvi je sigurno zloglasni virus, no kome negativne informacije zapravo trebaju? Strah ima veliku moć, prijetnja recesijom ušutkat će i osiromašiti mnoge. Hoće li farmaceutska industrija početi ubirati još veću dobit…, miče li se pogled s djelovanja vladajućih i oporbe, kako u našoj zemlji, tako i diljem svijeta?
Ovih dana bili smo svjedoci prepucavanja tko je mason na našem političkom spektru. Jesu li oni tako benigni ili je problematično već to da jedan drugome pomažu instalirajući se na važna mjesta među vladajućima, u gospodarstvu, pravosuđu, kulturi i drugim bitnim granama ljudskog djelovanja? Neki od njih ističu kako im je tim članstvom ukazana velika čast. Svatko svoga boga ima, kaže narod.
Potom, da se prisjetimo agresivne borbe tzv. manjinaca koji u svakom trenutku, i to kako oni žele, zahtijevaju svoja prava. Pitam vas i sebe: tko je to manjina danas u našem društvu? Tko to ima pravo na drugoga (npr. nerođene, socijalno ugroženu djecu), tko to ima pravo na oduzimanje suvereniteta države u kojoj živiš? Kome, pak, odgovaraju pojedini novinari i njihovi nadređeni za svu onu prljavštinu obezvrjeđivanja naših svetinja: obitelji, vjere, domovine? A neki kulturni uradci toliko su izopačeni da to sad već graniči s najdubljom ljudskom bijedom.
Zabrinjavajuća je i nebriga našeg pravosuđa. Jedino oko čega su se brzo izjasnili jest pravo na udomljenje homoseksualnim parovima (naglašavajući da to nije posvojenje, kao da je to nekakva gospodarska djelatnost). Srećom, pojedini suci nisu bili za tu odluku. Što je s obespravljenima od bankarskog sektora, nedjelima naših političara kao i mnogim drugim nepravdama? Kad će se naše pravosuđe oko toga više potruditi? Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled.
Što je to s narodom: ili indolentnost, ili strah da se u strukture moći ne smije dirati, ili smo i sami suglasni i kupljeni nekim radnim mjestom, privilegijom?
Ipak, duboko se nadam da duh naroda nije zgažen, da pojedinci, njihove obitelji i zajednice žive život dostojan čovjeka.
Traži se mir u dubinama sebe, tamo gdje prebiva Onaj od koga je nastao čovjek, Onaj kojemu čovjek jedinome odgovara, polaže životne račune. Iz tog stvarnog odnosa ne može se ne dogoditi nada, iz njega se rađa radost, humor, sigurnost.
Ima li nas dovoljno takvih – samo je to pitanje.
Mi smo na potezu, pustimo druge koji ne vide, koji se nisu u stanju mijenjati zbog svojih ovisnosti o slavi, časti, novcu i svim drugim pošastima ovoga vremena.
Očekivati od korumpiranog da bude pošten bezumno je, očekivati da netko devijantan u svom umu i srcu postane čovjek ljepote, Sizifov je posao.
Svi su oni veliki patnici i zato naglašavam, u vrisku ističem: Žao mi je čovjeka! Žao mi je svakog političara koji ne služi narodu, svakog pojedinca koji sve čini da zadovolji svoj nagon, ego i taštinu. Žao mi je onih koji se ne ostvaruju u svojim talentima, koji nas ne obogaćuju svojom originalnošću, vrijednostima.
Kako? Prvo i najvažnije je da, svima, iz pojedinih struktura društva, bezuvjetno praštamo. Možda nam se ovo ne sviđa ili mislimo da to već činimo. Da je tome tako, ljudi bi se mijenjali, ili bi odstupili s vlasti, ili bi se, pak, međusobno raskrinkavali. Ovo treće naslućujemo posljednjih dana.
Bezuvjetno praštanje znači najprije stav da u svom srcu ne daš čovjeka, da njega kao bolesno dijete prigrliš, odlučiš se za njega, za njegovu temeljnu originalnost, vrijednost koju je dobio od Stvoritelja. Praštanje znači neprihvaćanje zla koje čovjek čini, nedopuštanje da mene/narod ono ugrožava, obespravljuje.
Potrebno je pokajati se što smo u ljutnji prema ljudskom nedjelu zamrzili njega osobno, što mu se želimo osvetiti, što nas nije briga kako će u konačnici završiti. Potrebno je pokajati se i zato što mnogima od nas nije važno što toliki u našoj sredini pate zbog nedjela pojedinaca ili struktura moći.
U negativnom ponašanju ne sudjeluju samo zlostavljač i žrtva, nego i promatrač. Nama je dano da pomognemo patniku, i zlostavljač je patnik. Potom, potrebno je u svakom čovjeku uočiti ono dobro i od danas vjerovati u dobar ishod moje – osobne – opredijeljenosti za dobro, istinu, pravdu… Potrebno je ustrajati!
Duh je neposredan, transparentan, pa ono za što se opredjeljujemo i što njegujemo u srcu, to će se konkretizirati na javi. Govor nam postaje vedar jer su nam misli takve. Postajemo ljudi nade jer smo osobe koje žive moralnost.
Ako smo još uz to i vjernici, pa koje je to naše poslanje nego činiti ono što je činio naš Učitelj?
Ne budimo slijepi za stvarnost oko nas, ali ne gubimo vrijeme u prepuštanju zlu. Mudri budimo! Kako kaže poslovica: „Ako hoćeš pobijediti neprijatelja, učini ga prijateljem“.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.