Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Ono što mogu reći jest da sam bila duboko ranjena, kao da mi je svaka pora bila uronjena u začarani krug misli i krivih odluka. Otac mi je preminuo kada sam imala tri godine i to je jako utjecalo na mene i moju obitelj, kao i splet drugih (teških) okolnosti. Osjećala sam se napušteno i nisam plakala zbog toga do svoje rane adolescencije kada me sve „puklo”. Njegov odlazak s ovog svijeta bio je poput jedne činjenice; jedna tamna sjena koja me pratila kamo god bih krenula. Teško je dati ime svemu onom što sam osjećala. Je li to bio osjećaj manje vrijednosti? Neko olakšanje uzrokovano samoozljeđivanjem, sreća jedino kad bih bila pod utjecajem alkohola ili marihuane. Mržnja i neprihvaćanje sebe. Užasavala sam se odlazaka i vezivala za svakog problematičnog dečka s turbulentnom obiteljskom situacijom.
Odrasla sam u kršćanskoj obitelji s Bogom koji mi se uvijek negdje „motao” po glavi, ali smo se s godinama udaljili. Često nisam imala strpljenja pa bih se nerijetko znala obratiti natalnim kartama, horoskopu i tarotu. Hagioterapija je bila nešto što je moja majka često spominjala, nakon mog vječitog pitanja: „Što nije u redu sa mnom?” A ona bi imala običaj reći: „Znaš što ti je i kada će ti biti bolje.” A ja sam bila tvrdoglava i odlučila sam ne ići. Sve do još jedne od brojnih prekretnica u mojem turbulentnom razvoju.
Na hagioterapiju sam došla užasnuta i prestrašena, ne znajući što očekivati. Sjećam se samo da sam prije odlaska razmišljala da ću, ako ovo ne uspije, konačno si oduzeti život. Bila je to moja posljednja stanica na putu raznovrsnih oblika psihijatrijskih i psihologijskih terapija.
Od prvog trenutka mojeg dolaska na hagioterapiju osjećala sam se kao druga osoba, to je bila jedna potpuno druga dimenzija radosti koju nikad nisam vidjela u svojem društvu, klubovima u koje sam izlazila i u dečku s kojim sam tada bila. A osjećala sam ju sada, prvi put u sebi.
Imala sam u glavi već spremnu listu svih svojih grijeha i zanimalo me na koji način će ih ona sada analizirati. Iznenadila sam se kada me prekinula i krenula mi pričati o Stvoritelju. Prestrašila sam se da ću izgubiti sve; dečka i društvo, klubove i izlaske. Nisam htjela biti jedna od „onih pobožnih”. Ali nisam je mogla prestati slušati. Stvoritelju sam bitna!! Volio me od početka i zaista me nije ostavio. Njezine riječi i njezin duh davali su odgovore na sva pitanja koje su moje oči tražile.
Pratila sam savjete i vjerovala da će biti dobro. Da sam zaista voljena od svojega Stvoritelja koji me neće napustiti. Da imam oca koji me voli, koji me nije svojom voljom napustio. Mijenjala sam se, stare navike mi više nisu pričinjavale radost i zadovoljstvo. Veza s dečkom prekinula se, kao i veze sa starim društvom, ali bez obzira na situaciju ja sam u srcu osjećala neki neobjašnjivi mir. Znala sam – bit će dobro.
Od toga su prošla tri mjeseca, a ja sam shvatila da stvarno nisam izgubila ništa, dapače, kao da su se u meni probudili novi interesi. Počela sam pohađati umjetničke tečajeve kako bih razvila svoj talent za likovnu umjetnost, školu više ne zanemarujem. Otvorile su mi se prekrasne mogućnosti o kojima sam mogla samo sanjati. Prepustila sam se, i dalje idem na hagioterapiju, ponekad padnem, ali više ne patim. Ne životarim i čini mi se da mi oči ponovo počinju sjajiti.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
