Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Hagioterapija mi nije strana, rekla bih da su moji temelji u njoj i od nje počeli, od spoznaje da sam željena na ovom svijetu, da nisam slučajnost.
Životni događaji i situacije te često dovedu pred ispit da vidiš uistinu tko si i kakvi su tvoji temelji. Tako je i kod mene bilo, dogodio se najljepši događaj u mome životu: udaja za voljenog muškarca. Početak bračnog života započeo je u zajednici sa sedmero ljudi. U meni su krenule borbe i nemoći te želje za promjenom životnog okruženja jer sam do tada živjela sama. Očekivala sam idealne ljude po mojoj „mjeri“, blage i pažljive. Od nekih sam tako nešto i doživjela, dok od drugih niti znak dobre volje, već nesnošljive trenutke.
Uz to nerazumijevanje i lošu komunikaciju, još sam imala i dva spontana pobačaja. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve depresivnija. Trpjela sam i usmjeravala se na ono negativno u svima oko sebe, razmišljajući da me nitko ne voli i ne prihvaća u ovoj kući, a za time sam žarko čeznula. Moj muž se jako trudio oko mene, ali negativnosti kojima sam se prepustila su me sprječavale da prihvatim njegovu ljubav, zbog čega je i on trpio.
Osjećala sam da si ne mogu sama pomoći, da mi treba pomoć druge osobe koja će mi objektivno posvijestiti stvarnost. Žarko sam željela čuti istinu, što mi je činiti da dođem do mira i života sa smislom.
Jedna osoba je prepoznala moje unutarnje trpljenje i savjetovala mi hagioterapiju. Meni je zaiskrilo u srcu i došla mi je misao: „Pa da, to je to! Kako sam mogla zaboraviti na hagioterapiju?! “
Već na prvom dolasku, dok sam čekala red u čekaonici, osjećala sam unutarnji mir i da je to baš ono što meni treba.
Kroz hagioterapijske susrete sam dolazila k sebi, vraćala se stanju slobode te istini da sam voljena, željena, dragocjena. Osobito bitne su mi bile spoznaja i prihvaćanje istine da nisam slučajno u ovoj životnoj situaciji i u toj obitelji. Da naše dvoje nerođene djece nisu izgubljeni, nego postoje u vječnosti. Da su srca koja sam vidjela i čula kako kucaju na ultrazvuku nastavila život u Stvoriteljevoj ljubavi.
Kroz proces prihvaćanja sebe i bližnjih s kojima živim u istoj kući, prihvaćanje istine da nitko od nas nije slučajnost, da se u svakom čovjeku kriju istina i dobrota, to je probudilo u meni nadu. Bit će sve dobro!
Duhovnim lijekom praštanja kao da se skidalo s mene ono teško, uvredljivo i oslobodilo me od te osobe. Ispunilo me razumijevanje da osobe nisu zle u dubinama, jer u dubinama je dobro, već je to njihova ranjivost i patnja.
Shvatila sam da mi je moj bližnji stavljen na put kako bih otkrila njegovu ljepotu, ali i kako bih u svjetlu istine vidjela tko sam ja.
Život je jedna dinamika u kojoj smo pozvani neprestano ići naprijed.
Vjerujem i znam da ćemo postati roditelji i ovozemaljske djece. U radosti i sa zahvalnošću prihvaćamo djecu koja nam imaju doći!
Javljam se uskoro s radosnom viješću!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
