Hagioterapijom nadvladati stres na poslu

Piše: Kristina Jurković

Živimo u svijetu u kojem je sve brzo i odmah. Još jučer je bio rok! Tržište je tako dinamično. Pogledajmo samo tehniku i tehnologiju kako je uznapredovala. Toliki novi modeli stižu na ponudu “brzinom munje”. Valja nam se stalno prilagođavati i brzo učiti. U danu primimo toliko informacija koliku su naši preci primali kroz desetine godina. Jedino što je stalno, nepromjenjivo – to je promjena. 

Poslovni čovjek današnjice neprestano negdje juri, probija se kroz gužvu, buku i hrpu zahtjeva i rokova svakodnevno. U tom vrtlogu u opasnosti je da izgubi sebe. Kako bi ostao uspravan treba mu čvrsto središte, oslonac koji se neće poljuljati. On treba mjesto gdje se može dobro odmoriti da bi mogao sutradan nastaviti raditi, planirati, graditi, istraživati, pregovarati i dogovarati.

Postoji li takvo mjesto? Ako postoji, pronalazimo li ga često? Ili smo već toliko umorni da smo ga prestali čak i tražiti? 

Slušam ljude. Jedni kažu nemaju posao i umorni su već od traženja, drugi su premoreni i iscrpljeni od previše posla. A rad je stvaralačka ponuda svakom čovjeku da može otkrivati i razvijati svoje talente i sposobnosti. Rad je prilika za razvijati suradnju s drugim ljudima, razmjenjivati znanja i iskustva, obogaćivati se međusobno. Kroz rad čovjek postaje sličan Stvoritelju koji stalno stvara.

Poštovani čitatelju, ovaj dan, i tvoj i moj dah u njemu, Stvoriteljevih je ruku djelo! Sve nam je darovano! Darovana nam je i mogućnost da stvaramo, oblikujemo svijet oko nas i neprestano napredujemo.

Važno je izgrađivati svijet izvana, ali još je važnije obnavljati onaj iznutra. I zato: Čovječe, ti si sebi prvi i najvažniji projekt! 

Da bi čovjek sebe kao projekt ostvarivao nužno je imati vrijeme za tišinu, za sabranost u kojoj oživljava čovjekova svijest. To je susret sa samim sobom, svojom duhovnom dušom i sa Onim od koga sam sve primio. Svijest poput svjetla osvjetljava put i jasno pokazuje: gdje sam i tko sam, kuda idem i zašto živim. Čim u tišini postavim ta pitanja već u dubinama svog bića prepoznajem odgovore. Tada u mene ulazi nova sigurnost, smjelost i odvažnost: hrabro kročiti u izazove novog poslovnog dana. Tada znam da nisam sama, da je neka čudesna snaga i pomoć nadohvat ruke. A ta snaga je snaga duha. 

Aktivno živjeti svoju duhovnu dimenziju, pravo je bogatstvo i ljepota! Kad si priključen na Izvor tad neograničeno crpiš sve potrebno za ostvarenje povjerenih zadataka. Tad jasno prepoznaješ zakonitost: Čovječe, želiš li živjeti, najprije ti je “biti”, a zatim “imati”. Nikako obrnuto! No, to ne znači da čovjek treba „živjeti od zraka“ nego važan je nutarnji stav: na što se to oslanjam, uz što se vežem, gdje je moje središte, moj kompas?! Što sam sve spreman izgubiti samo da sebe ne izgubim.

Sa svime se mogu služiti, sve dok sam slobodan od svega. Čim se nečega ne mogu odreći to znači da postajem rob toga.

U slobodi čovjek jasno prepoznaje prioritete: Čovjek ispred svega! Jer, jedino nam je čovjek dragocjen. I jedino čovjek može odraditi posao. Bez čovjeka, unatoč vrhunskim alatima, sve ostaje nijemo i nepomično. Čovjek je onaj koji misli, stvara, odlučuje. A taj dragocjeni i nezamjenjivi čovjek, ponajprije sam ja samome sebi. Istina je: Imam samo sebe!

I zato, kad navali bujica rokova, zadataka, projekata, kad stres posjeti pojedinca ili tim ljudi – samo čovjek koji se popeo iznad te bujice, na čvrstu platformu, vidi dalje, vidi izlaz na horizontu i može preživjeti i opstati. Sva druga rješenja su ili privremena ili djelomična.

I sama sam nebrojeno puta prolazila kroz žrvanj stresa na poslu. Prije nego sam upoznala zakonitosti duhovne dimenzije doživljavala sam poraze. Jedini mogući izlaz sam vidjela u bijegu. Nasreću, zaustavljena na vrijeme, bila sam „primorana“ ostati i boriti se. Prošavši kroz “muku” koja me “pročistila”, osvijestila da jasno spoznam sebe, istinu o sebi kao čovjeku, svoje nemoći ali i svemoći… naučila sam kako se može živjeti i raditi pobjednički bez obzira na okolnosti. Uskočila sam u praksu primjene hagiterapijskih lijekova i na vlastitoj koži iskusila djelotvornost hagioterapije.

Što je bila moja “muka”?

Prije sam mislila: “ne smijem pogriješiti” i to me blokiralo za svaku novu, nepoznatu i neistražene situaciju, kojih je bivalo sve više. Zatim, mislila sam da se na ljude mogu osloniti u svemu i iznova se razočarala. Novom projektu i zadatku pristupala bih sa strepnjom, grčem, nesigurnošću, očekujući pomoć od drugih, a zanemarujući vlastite sposobnosti i talente. Dopuštala sam da me zadaci i rokovi preplave i iscrpe.

Što mi je pomoglo?

Svijest o tome da je važnije “biti” nego “imati”. Podsjećanje: “Imam samo sebe!” Odluka za tišinu (u srcu) i kratku šetnju u kojoj sam svjesno susretala sebe, upijala Dobrotu koja me bezuvjetno ljubi i koja mi je darovala život, sve sposobnosti i u konačnici posao koji radim. Jer, sve mi je darovano!

Izlagala sam se hagioterapijskim sadržajima u svako slobodno vrijeme i tako jačala svoje “duhovne mišiće”. Presudna je bila svijest o sebi kao “biću u bitku” i povezanost u duhu sa bitkom, sa Stvoriteljem, sa Duhom koji je u temelju svega, slobodan, pokretljiv, uvijek nov, neuništiv… Važno je bilo donijeti odluku za život, za sebe, napraviti tu zaokret od zla prema dobru, zauzeti stav poštovanja prema sebi i jačati povjerenje u bezuvjetnu ljubav Stvoritelja.

Često sam ponavljala: “Smijem biti to što jesam! Biram život! Ne dam zlu na sebe! Vjerujem u dobro! – bez kompromisa. Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem! Bit će dobro! Znam kome sam povjerovala.“

Pokrenula sam se iz “pasive” u “aktivu”, i tako još dublje iskusila smisao i radost života. Svjesno sam se opredjeljivala za dobro, opraštala, prihvaćala neuspjehe i neispunjena očekivanja kao priliku i izazov za vlastiti razvoj.

Shvatila sam da je bitno kakva je moja reakcija na događaje, a ne događaji sami. Oni mogu biti kakvi god hoće, ali ja sam i dalje odgovorna graditeljica svoje budućnosti. Nastupio je duboki mir, sabranost i uspješno završeni poslovi, često puta čak uz neočekivani angažman drugih.

Hagioterapija mi je pomogla učvrstiti spoznaju da je nemoguće ne pogriješiti, ali da je važno “čistiti se”, okretanjem prema dobroti i istini. A istina je da je čovjek relativno biće koje treba Apsolutnost Stvoritelja. Svaka moja okrnjenost ima lijek u Stvoriteljevoj cjelovitosti.

Oslobađajuća mi je bila spoznaja da je moj jedini nerazorivi oslonac Stvoritelj i da imam dostojanstvo već time što postojim, što živim. Pronašla sam sigurno mjesto za odmor i zaklon. Sada mi je potpuno prirodno prihvaćati svoju originalnost i s povjerenjem u dobro koračati smjelo u svaki novi izazov, projekt.

Radujem se i divim svemu novom što mogu naučiti, savladati. A prije je to bilo nezamislivo. Kad tako djelujem i radim – u povjerenju, okrenuta prema dobru, tada i najteži zadaci postaju laki, suradnja se svestrano širi, u ljudima oko mene aktivira se ono dobro i rad postaje pravi užitak. Tako da istina je: “Mijenjajući sebe mijenjam druge!” Tako nastaje bolji svijet.

Zahvalna sam za proživljene situacije koje me nisu “samljele” nego su mi bile “odskočna daska” da konačno uskočim u avanturu razvoja sebe kao čovjeka. Bila je to prilika i poticaj za još bolje i svestranije svladavanje novih poslovnih izazova, za permanentno napredovanje i kao stručnjaka i kao suradnika.

Stres je izgubio snagu utjecaja na mene, a posao postao privlačniji, jer više nije samo riječ o „odradi“ i “muci” nego o „školi života“ koja mi otkriva nove vidike mene, mojih odnosa s drugima i stvaralačke kreativnosti.

Svjedoci smo toga da u poslovnom okruženju zadaci postaju sve kompleksniji, traže interdisciplinarni pristup i jedino ih je moguće svladati timski, udružujući stručno znanje, vještine i iskustvo – a za to je potrebno povjerenje. Ono se ne može steći umjetno ili nekom vježbom, edukacijom i sl. Njega nema i ne može biti ako čovjek nije svjestan svog dostojanstva i u povjerenju povezan sa Stvoriteljem, sa Onim tko u tančine poznaje svaku zakonitost jer ju je i stvorio. Samo u suradnji s tim Darovateljem života i međusobno, čovjek može sve ostvariti.

Potrebno je i opraštati, upijati Dobrotu, razvijati intuiciju i čitavu lepezu duhovnih organa – prije svega osobnost, zatim život, svijest, savjest, intelekt, razum, slobodnu volju, povjerenje, kreativnost, srce, društvenost, prirodnost, iskustvo, duhovne oči i uši…

Samo tako možemo svakodnevno izlaziti iz “kutija” predrasuda, negativnosti, nemoći, iz okova stresa i iz svih drugih oblika razaranja čovjeka, njegova rada i života. Samo tako čovjek postaje sposoban osmisliti dosadne dijelove posla i učiniti ih zanimljivim. A u svemu tome siguran put nam je pokazala hagioterapija.

Stoga, radujem se već sada danu kada će hagioterapija imati svoje posebno mjesto u Odjelima upravljanja ljudskim potencijalima. Poslovno okruženje tada više neće biti “muka” nego radost i prilika za istinski razvoj svakom zaposleniku, a poslodavcu mogućnost ostvarenje vrhunskog poslovnog rezultata.

Stoga, stvarati oaze dobrote i kreativnosti u sebi i oko sebe – nema ljepšeg zadatka za čovjeka današnjice!

Generacije ispred nas su utrle svoj put i borile se na svoj način. A sad smo mi na potezu! O svakom od nas ovisi u kakvom svijetu ćemo živjeti i raditi. Vjerujem da smo se već opredijelili za put izvrsnosti, put koji hagioterapija svima nudi.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.