Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Moje iskustvo bolovanja od paranoidne shizofrenije, od ove teške i po mnogim psihijatrima neizlječive bolesti, nalikuje mi na naslov avanturističkog romana „Kroz pustinju i prašumu“. Naime, smatra se da samo trećina od ukupnog broja oboljelih uđe u takozvanu stabilnu remisiju. No brojna su tumačenja što i kako s pacijentima oboljelima od ovako teške bolesti. Neki psihijatri savjetuju da, ako se već uđe u stabilnu remisiju, ovakvi pacijenti rade, ali smatraju da se nikako ne bi trebali vjenčati i imati djecu. Zapravo, prava je istina da se ni sami psihijatri ne snalaze s ovakvim bolesnicima. Moje je iskustvo, kroz sedam godina otkako mi je postavljena ova dijagnoza, da su pomaci vrlo mali ako se liječi samo medikamentno, čak i ako se pacijent uključi u razne radionice unutar liječenja ili psihoterapijske grupe. Čovjek se medikamentno sedira: umiri se psiha, no bolest i dalje ostaje. Čovjek se izvana čini smiren, ali zapravo vegetira i iznutra pati. Psihijatrija se bavi simptomima i njih pokušava medikamentno ukloniti, ali ne rješava korijen bolesti, a korijen je u mom slučaju bio na duhovnom području te se manifestirao kroz psihičku bolest.
Naravno, onako beskrajno bolesna, prolazeći sve to, uviđala sam da pomaka nabolje nema, čak ni uz najsuvremenije antipsihotike i to najčešće – najviše propisane doze. U jednom trenutku, uz medikamente, psihijatri su mi savjetovali i liječenje elektrošokovima. Pomaka nabolje nije bilo. Naprotiv, nakon elektrošokova počela sam patiti od razornih glavobolja i počela gubiti pamćenje. Duša se u takvim strašnim okolnostima jednostavno sakrila unutar mene, kao da je pobjegla iz mene, iz svake moje stanice i ja sam rapidno tonula u nepostojanje.
Sve se promijenilo kad sam saznala za hagioterapiju i počela primjenjivati hagioterapijske lijekove. U hagioterapiji svakodnevno sam upijala dobrotu koja proizlazi iz vječnosti, te ljubav koja me ljubi od začeća i koja jedina može ispuniti svaku moju prazninu i svaku čežnju. Punila sam se istinom, povjerenjem, dostojanstvom. Postavila sam si ciljeve i neumorno gledala u nove vizije (nastaviti fakultet, zaposliti se, udati, imati djecu).
Mislila sam zdrave misli, govorila zdrave riječi i pozitivno djelovala, kajala se i praštala te osobito vježbala sabranost. Moje stanje se počelo, mogla bih čak upotrijebiti i riječi naglo, poboljšavati. Bilo mi je i uz hagioterapiju vrlo teško, kako zbog naravi same bolesti, tako i zbog izostanka potpore oca i sestre, koji su mi se rugali što hagioterapijske naputke nosim po kući, u šetnje i gdje god bih išla. Otac mi je savjetovao da napustim te „baljezgarije“ i da idem jednom poznatom bioenergetičaru, kojeg bi on poprilično platio. No, u meni se javila nekakva odvažnost, prkos da idem na hagioterapiju bez obzira na sve. Odlučila sam biti poslušna i ustrajna do kraja, baš kako me hagioasistentica poticala. Njena nada u moje zdravlje i uspjeh nadahnjivali su me i gurali prema naprijed i na tome sam joj beskrajno zahvalna. Upravo zbog te njene uvjerljive sigurnosti danas sam supruga, majka, s diplomom fakulteta u rukama.
Bez obzira na to koliko je cesta mog života, kroz godine bolesti, bila mučna, uz hagioterapiju naučila sam da ne treba gledati u cestu, već u cilj, pa makar patnja bila tako teška da ti se čini da ideš protiv svake nade.
Gledajući sada i prakticirajući hagioterapiju, već vidim čistinu, već sam došla cilju. A to potvrđuje i psihijatar koji me prati. Obišla sam sve ove godine mnogo liječnika psihijatara. Psihijatar kod kojeg sam sada, govori mi da se u psihijatriji rađa nova struja, koji oni zovu duhovnost u psihijatriji, te su primijetili da svestrano pomaže. Medikamentno liječenje je naravno u tako teškim stanjima nužno da bi se psiha umirila i da čovjek rastresena duha sebi ili kome drugom ne našteti.
Međutim, što kad hagioterapija otvori „dovod zraka“ i čovjek se okrene dobru? Što kad čovjek počne doista „disati“ – živjeti i gledati život kao veliki dar, spoznavati ljepotu oko sebe i u sebi, kad živi po novom programu, s novim mislima i riječima? Takav čovjek tada postane čuđenje samom sebi, okolini i liječnicima.
Hagioterapiju i antropološku medicinu vidim kao revoluciju za cijelu psihijatrijsku struku i uviđam da je zapravo ta znanstvena disciplina ključ za liječenje, ali i potpuno izlječenje bolesnika oboljelih od teških psihičkih bolesti kao što je paranoidna shizofrenija.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
