JA TO MOGU!
Piše: Lana Poljak Branisavljević
Oduvijek su me fascinirali svestrani ljudi koji pišu divne tekstove i priče, koji lijepo plešu, s lakoćom slikaju ili šivaju, iz kojih jednostavno probija radost života pretočena u konkretno stvaralaštvo.
Naš profesor Tomislav Ivančić svirao je gitaru, volio igrati nogomet, napisao je više od stotinjak knjiga i održao brojna predavanja, seminare i duhovne obnove. Promatram svoju mamu koja s lakoćom peče uvijek nove i nove vrste kolača, plete unucima kape, šalove i veste i proučava na youtubeu nove pletačke tehnike.
Što to zapravo pokreće čovjeka? Koja je to snaga u nama koja nas stalno potiče i poziva: Kreni! Zakorači! Odvaži se!?
Danas obilazim korisnike u domu za starije osobe u kojem radim i promatram jednu gospođu koja sjedi za stolom na kojem je tanjur pun variva. Donedavno je bila pokretna i samostalna, sada sjedi u kolicima i jedva podiže ruku kako bi stavila žlicu u usta. Gledam je kako uzdiše i posustaje. Prilazim joj i podsjećam je da je u njoj zdravlje i da samo s povjerenjem gleda kako već podiže tu žlicu. U jednom trenutku ona podigne klonulu glavu, primi žlicu i kaže: Ja to mogu! Ja to mogu!
Kako je u nama svakodnevno vidljiva ta krhkost i lomljivost, a istovremeno je zadivljujuća ta snaga koja “prostruji” kroz svaku stanicu našeg bića kada se odlučimo povjerovati u dobro, zagledati se u lijepo, odlučiti se za istinu. Nema toga što čovjek ne može učiniti ako je u svome središtu povezan sa svojim Stvoriteljem. Tada smo poput rijeke spojene na Izvor života i zato nikada ne možemo “presušiti”.
Zastani sada malo, udahni i mirno promisli…S kojim mislima si se jutros probudio? Probaj se prisjetiti…Jesi li već na početku ovoga dana sve svoje povjerio u Stvoriteljeve ruke? Da li si u sebe već izjutra upisao tu istinu: Čovječe, ljubljen si! Ti nisi sam! Ne boj se! I pogledaj je li ti snaga kroz dana malaksala? Primjećuješ li zašto?
Dokle god se oslanjamo samo na svoje snage, znanja i vještine brzo ćemo se umarati i trošiti, naše strpljenje će brzo iščeznuti, bit ćemo nepromijenjeni, mlaki i tromi.
Oni koji upijaju Stvoriteljevu blizinu uvijek djeluju nekako svježe, mladoliko, oni stvaraju i razvijaju se i usprkos svim poteškoćama ne odustaju.
Brojni su ljudi oko nas koji nam upravo o tome svjedoče svojim životima. Ako te sustigla nemoć, bolest, tjeskoba, kakav jad ili tuga potrči što prije svome Stvoritelju u naručje i sve mu ispričaj, a onda odvažno i hrabro, baš poput ove starije gospođe, izgovori: Ja to mogu! Ja ću uspjeti! Moj Stvoritelj je uz mene!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
