Piše: Anka Severina, hagioasistentica CDP Zagreb
Hagioterapija nam je otkrila veličanstvenost duhovne duše, ono vječno i neograničeno, a skriveno i tajanstveno u nama. Duhovna duša nije neka prazna ploča, već prepuna duhovnih sposobnosti, koje nas dovode do divljenja i usklika: Stvoritelju moj, zar je toliko bogatstvo pohranjeno u meni? Moglo bi se reći, kako je duhovna duša prepuna sposobnosti kao šipak koštica. Profesor Tomislav Ivančić znanstveno je istražio, osvijestio nam i opisao u hagioterapijskoj literaturi sve ono što duhovnu dušu bogati. Ona ima svoje posebne sposobnosti (organizam) kao što je: život, savjest, intelekt i razum, slobodna volje, karakter, moral i etika, srce duhovne duše, kreativnost, religioznost, čovjekova spolnost, svijest i samosvijest, misao, riječ, djelovanje, interpersonalnost, pamćenje i sjećanje…. Duhovnim sposobnostima raspolaže osoba koja je nositelj funkcija, zbog toga se sve promjene i događanja na duhovnim sposobnosti prepoznaju na čovjekovoj osobnosti.
Osobito važna duhovna sposobnost je pamćenje i sjećanje. Sve što smo doživjeli od samog začeća, smjestilo se u pamćenje. Pamćenje je kao biblioteka, a sjećanje uzimanje iz biblioteke. U pamćenje se skupljaju dobri i loši cjeloživotni sadržaji. To je najveći prostor duhovne ranjenosti. Sjećanjem dobra ili loša iskustva izlaze iz nas i traže da o njima govorimo, i time umnažamo dobro ili zlo. Izvrsno je kad se umnaža dobro, no problem je kad se umnaža zlo. Mi ne bi htjeli da nam negativna sjećanja dolaze, ali ona sama naviru i podsjećaju na boli i izranjenu savjest. Htjeli bi zaboraviti ono što smo nepromišljeno učinili ili što je nama učinjeno, no kad smo slabi opet se pojave i ne daju nam mira.
Kajanje i praštanje kao duhovni lijekovi
Na sreću ima lijeka za takvo stanje! Kajanje i praštanje su duhovni lijekovi za sposobnost pamćenje i sjećanje. Izranjeni čovjek je u nemogućnosti odmah prihvatiti težak zadatak kajanja i praštanja, bez istinskog doživljaja ljubljenosti i dragocjenosti, stoga prvo treba upiti u sebe temeljne duhovne lijekove, kao što su transcendentali: dobrota, istina, ljepota i jednota. Oni jednostavno ponesu. Svaka osoba postoji samo zato što je pozvana u život od Stvoritelja svega stvorenoga, koji je jedini vlasnik svega, ljubi čovjeka i otkriva mu istinu, da su njegovi roditelji željeli dijete a On, Stvoritelj, želio je i stvorio njega, posebnu i dragocjenu osobu. Na dar je roditeljima koji imaju čast odgajati i skrbiti za Njegovo najmilije. Stvoritelj je prvo i posljednje dobro. Stvorio je svemir i planet Zemlju, ispunio ga raznovrsnim biljkama, životinjama, šumama, planinama, morima… i smjestio covjeka u toliku ljepotu, te mu dopustio da bude gospodar nad bogatstvom prirode. Čovjek je gospodar prirode, no Stvoritelj je gospodar čovjeku. Kad osoba sebi osvijesti ovaj temelj, počinje se izgrađivati u smjeru dobra, nekako kao da ovlada sobom i ima snage praktično primjenjivati duhovne lijekove kajanje i praštanje. Stvoritelj je taj koji je uvijek s čovjekom, godinama potiče i čeka da se odluči i praktično provede kajanje i opraštanje. Osoba ima pomoćnika u nevolji, nije sama, ima se na koga osloniti i vjerovati u dobro.
Kajanje ili žaljenje oslobađa osobu zla koje je učinila sebi ili drugome, oslobađa od osjećaja krivnje. Kako se kajati? Prisjetiti se jedne, točno određene, negativnosti koji si učinio. Da, jesam, to sam ja učinio. Priznajem. Žao mi je. Odlučujem se za dobre misli, dobre riječi, dobra djelovanja. Od sada ću samo dobro činiti, više ću ljubiti, govoriti ću istinu, stvarati ću ljepotu oko sebe.
Praštanje je duhovni lijek kojim sebe oslobađamo zla koje je netko uvredom i zlim djelovanjem ubacio u nas. Praštanjem se ustvari oslobađamo ljudi koji su nas uvrijedili, okrećemo se sebi i stavljamo se u „stakleno zvono“ koje nas čuva od napada drugih.
Praštanje je proces, to traje. Kad nas netko uvrijedi mi se sklanjamo od njegove blizine. Ako tu osobu vidimo, zaobiđemo ju ili se napravimo kao je da nismo primijetili. Kad se sjetimo te osobe, nešto nas protrese, oznojimo se, sve se poljulja u nama, a u dubinama ljutnja i bijes, protivljenje. Sam čovjek ne može oprostiti, potrebna mu je pomoći Stvoritelja. Stvoritelj koji je sve stvorio i ljubi nas bezuvjetnom ljubavlju jedini može biti posrednik, zastupnik, odvjetnik. On stvara u našim dubinama novo pomirljivo ozračje. Sve dok nas ta osoba ljuti, nervira i bježimo od nje, još smo u procesu praštanja. Kad kod susreta s tom osobom ostaju mirne naše dubine, čak se ni tijelo ne buni kao prije, utihnu pobune u nama, i čudimo se zbog čega smo se uopće ljutili, tada je pri kraju proces praštanja.
Prije praštanje prisjetiti se da si dragocjen, vrijedan, ljubljen, potreban samom Stvoritelju. Sjeti se da je On tebi oprostio čim si mu rekao: Oprosti mi. Ja Tebi opraštam. Opraštam samom sebi. Stvoritelj uvijek oprašta, čovjek tu i tamo, a priroda nema mehanizam praštanja i zbog toga nastaju elementarne nepogode, jer se priroda brani od nas, pojasnio je profesor Ivančić na jednom predavanju.
Praštanje se provodi praštajući.
Sjeti se jedne osobe koja ti je nanijela bol, patnju ili te uvrijedila, i sjeti se da si i ti uvrijedio druge, ali i Stvoritelja. Stvoritelj je tebi već oprostio. Neka te nosi spoznaja „Meni je oprošteno“.
Povjeri Stvoritelju bol ili uvredu koju ti je učinila ta osoba, i zamoli ga da uzme to od tebe, i da te ispuni bezuvjetnom ljubavlju, da te zaštiti, obrani, ljubi. Tako si ušao u pasivnu ljubav, ljubav koju primaš od Stvoritelja.
Znaj, da bi ta osoba htjela biti dobra, ali ne može. Zašto ne može? Jer je, nešto naslijedila od predaka, puno toga negativnog je primila od začeća do pete godine od roditelja i okoline. Svojim zlim razmišljanjima povećala je negativne sadržaje. U sukobima s drugima doživjela je ranjenost. Ne zna za hagioterapiju. Ne zna da bi se trebala duhovno razvijati.
Sada nekako istinski doživi ove rečenice: „Što god činio/-la neću te prestati ljubiti. Imam strahopoštovanje i sućutnu ljubav za tebe“. Sada si ušao u aktivnu ljubav.
Tek sada si spreman ući u praktičnu provedbu praštanja, ali ne sam, već sa Stvoriteljem. Idi u duhu i mislima do osobe. Znaj Stvoritelj je na tvojoj strani, ljubi te, razumije te, želi riješiti odnose između vas dvoje. Budi u povjerenju i slobodi; Pusti da riječi samo mirno klize: Opraštam ti sve, oprosti i ti meni, baš je dobro što postojiš, zahvaljujem za tebe, zahvaljujem za sve teškoće koje imam zbog tebe, ta teškoća je bila po mojoj mjeri, za moj duhovni rast. Vjerujem i očekujem samo dobro. Dobro pobjeđuje. Gotovo!
Praštati možeš i tako da se šutnjom uzdigneš iznad uvrede i odlučiš za dobro, istinu, ljepotu, jednotu i tako preskočiš uvredu. To je praštanje s preponama.
Suvremena znanost govori da svaka stanica u sebi ima duhovnu dušu, a duhovna dimenzija stvara projekte, planove, ideje i nova dostignuća. Nepraštanjem razaraju se stanice i postaju mrtve stanice. Praštanjem i okretanjem u dobro aktiviraju se „embrio stanice“ koje ozdravljaju bolesne stanice i regeneriraju ih. O tome možete više pročitati u knjizi Biologija vjerovanja prema staničnog biologa Bruce Liptona.
Praktičnom provedbom kajanja i praštanjem duhovno zdravlje ulazi u pamćenje i sjećanje, ali istovremeno i u osobu kao nositeljicu duhovnih sposobnosti. Zdravlje duhovne duše prenosi se zatim na psihu i tijelo, tako postajemo cjeloviti. Cjelovita osoba nije osoba koji nikoga ne treba, već treba druge kako bi im prenijela iskustvo kroz koje je sama prošla na putu do duhovnog zdravlja.