Srce je pojam čovjekova svestranoga središta. Srce misli, ono odlučuje, srce govori, razumije, u njemu su sve čovjekove reakcije, ali i sve njegove ranjenosti. Isus kaže da je potrebno samo srce očistiti i sve će biti čisto, jer iz njega izlaze sve čovjekove misli, želje, odluke, svako zlo, ali i svako dobro. Kad nekoga ljubimo, onda mu kažemo da nam je on srce. Ljude srdačno pozdravljamo, u srce pohranjujemo važne stvarnosti, iz srca možemo govoriti, želimo li da nas ljudi čuju i razumiju. Iz srca dolazi ljubav, nježnost, dobrota, savjesnost, strpljivost, spremnost za nekoga živjeti pa i umrijeti. Bog stanuje u srcu, iz srca treba moliti, u srce se možemo skriti i tu se odmarati.
No, srce je najranjiviji čovjekov organ. Ono može mrziti, tad je to ubojito i silovito, srce može prijetiti, može se zatvoriti drugima i Bogu, srce može biti oholo, škrto, zavidno, besramno, lijeno, izmučeno, ogorčeno, uvrijeđeno, osvetoljubivo, tvrdo, mračno, bijesno, srdito, pokvareno, izobličeno, nepravedno, bezbožno i bezakonito. Srce može krvariti od bola, može voditi do depresija, samosažaljenja, tuge, neutješnosti, ono može mrziti dok ne uništi onoga tko ga je povrijedio. No, srce može iz oholosti i bijesa samoga sebe razoriti, svoje imanje uništiti, biti spremno na samoubojstvo i samoubilački terorizam. Sva zla izlaze iz srca, kaže Sveto pismo.
Očito je da, govoreći o srcu, ne mislimo na tjelesni organ srca, nego na duhovni.
Kao što je tjelesni organ srca bitan za život, tako je i duhovni. Srce hrani krvlju cijeli organizam. Tako i duhovno srce hrani čitav čovjekov antropološki organizam. Obično mislimo da je srce izvor afekta i emocija, ali ono je izvor i misli i odluka.
Smrt tjelesnoga srca je smrt čovjeka. Tako je i smrt duhovnog srca kraj čovjekova sveobuhvatnog djelovanja i života.
Srce je ujedno opasno za druge ljude, jer drugi ljudi doživljavaju dobre i zle reakcije srca.
Društvo ugrožava srce. Sjetimo se zločina, ideoloških genocida posljednjih stoljeća pa da shvatimo kako je hitno i bitno liječiti srca.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Svestrana izranjenost čovjeka”
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
