Piše: Kristina Jurković
Nedavno sam bila na jednoj radionici za izradu glinenih predmeta. U toj malenoj radnoj skupini, iako nepoznatih ljudi, (d)oživjela sam iskustveno ljepotu zajedništva djelatnih ljudi. Okupiti se oko stvaranja nečeg lijepog i dobrog, to je kao kad dođeš u svoj topli dom.
Zapravo spoznala sam da je taj topli dom u meni, u mome srcu, u otvorenom srcu za čovjeka pored mene koji, iako različit od mene, sa istom čežnjom živi u ovom svijetu, u ovom povijesnom trenutku.
Ovo iskustvo vratilo me u sjećanje na dane djetinjstva kada sam sa odraslima u zimskim mjesecima odlazila na tzv. čijalo.
Tu smo okupljeni u toplom domu oko istog stola marljivo radili, družili se, razgovarali, pjevali, šalili, dobro pogostili…, čisteći perje prikupljeno tijekom godine kako bi ono postalo meki materijal za punjenje ugodnih jastuka za još ugodniji san.
I mislim si; kako su ti naši preci bili mudri ljudi, marljivi, pošteni, kreativni, neovisni i slobodni. Kažem mudri, jer očito su znali da bez sloge i zajedništva, čovjek ne samo da ne može postati, nego on ne može niti opstati kao čovjek a samim time niti kao narod.
Svi mi i danas živimo u svojim zajednicama, manjim ili većim, bračnim, obiteljskim, poslovnim, obrazovnim, volonterskim, vjerskim, društvenim, političkim, narodnim itd. Ali kao da smo zaboravili da tek zajedno i djelatno ti mali živi organizmi mogu preživjeti. Živi su zato jer ih duh oživljava. Duh koji je u temelju svega što postoji. Duh koji je svijest i samosvijest, sloboda od prostora i vremena, sveobuhvatan, stvaralački, vječan i neuništiv. Duh koji je sama Dobrota i Istina i Ljubav.
“Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne vrijedi ništa”; – rekao je i sam Isus iz Nazareta, povijesna
osoba. Zato svaka naša odijeljenost od tog Duha a to znači od dobrote, istine i ljubavi manjak je života, manjak zdravlja, manjak zajedništva, manjak budućnosti, bolest, zlo – manjak mene i moje zajednice. A kako se samo damo prevariti zlu i Zlome, zastranjujući često u individualizam, odijeljenost, nepraštanje, razmirice, rasprave, teoretiziranja i (o)govor zbog kojeg često požalimo jer ga je poput rasutog perja nemoguće poslije pokupiti. Ostanu tragovi u odnosima ljudi, a najviše
oni na čovjekovoj duši. Ostane nered, nekreativnost, nemoral, optuživanje, krivica i razdijeljenost međusobna ali i od Duha, Apsolutnog Života.
Sve to čovjeka ali i svaku zajednicu kao živi organizam može učiniti svestrano ranjenim,
okrnjenim ne samo na tijelu i psihi nego prvenstveno na duhovnoj duši.
Čovjek stoga često ima iskustvo boli, patnje, pogaženog dostojanstva, opterećene savjesti, raskinutih međuljudskih odnosa, ovisnosti, slomljenog srca, blokiranosti za daljnji razvoj. Zapravo čim je čovjek okrenut zlu, njega nema. On samo još psihofizički vegetira. A kad nema čovjeka onda nema ni zajednice niti zajedništva. Svaki od nas je jedna bitna, originalna i nezamjenjiva karika koja čini svaku zajednicu.
Zato je mudro učiniti sve da onom drugom bude dobro. Jer kad je njemu dobro tada je i meni dobro.
Čovjek biti, to znači biti za druge. Jer čovjek je biće odnosa, on mora imati ispred sebe onaj “ti”, bilo konačni, bilo beskonačni, s kojim može komunicirati i graditi odnos. Kad samo pogledamo svoje fizičko tijelo vidjet ćemo da nam i ono o tome progovara te da je upravo stvoreno da ide ususret drugom. Noge nas nose naprijed sve bliže drugom, rukama možemo (za)grliti onoga koga susrećemo, nešto s njima (iz)raditi i darovati drugom, očima već iz daleka prepoznajemo osobu koja nas čeka i treba i koju mi trebamo, ušima možemo čuti što nam drugi želi reći a ustima progovoriti što nam je na umu i srcu. Srcem pak koje je u središtu našeg tijela pozvani smo prihvaćati i ljubiti drugog.
Čovjek je biće ljubavi jer je stvoren iz Srca Apsolutne Ljubavi, na sliku te iste ljubavi. Sjeti se, poštovani i cijenjeni čitatelju, u tebi i u meni, u svakom od nas je životvorni dah bezuvjetne Ljubavi koja je sve stvorila i koja nas i sada stvara.
Zato mi imamo snage tu ljubav živjeti za drugoga (ali i za samoga sebe), osposobljeni smo iz snage te Apsolutne Ljubavi sve ono ranjeno, okrnjeno, oštećeno, pokidano učiniti ponovno cijelim.
Čim se duhovnim očima zagledam u oči i lice te Ljubavi, ostanem neko vrijeme u toj razmjeni moga srca i Srca Ljubavi kroz naš međusobni pogled, sve se mijenja. Čistim se od krivice za vlastite pogreške, rasterećujem i oslobađam od povreda koje su mi drugi zadali, u mene ulazi i jača se povjerenje i ljubav, nada i mir te sigurnost da će od sada sve biti dobro, tada postajem svjestan/svjesna da nikad nisam sam(a). Hrabrost i odvažnost nastanjuju se tamo gdje je bio kukavičluk, neodlučnost i mlakost, poštenje i moralnost tamo gdje je bila korupcija (svaki pristanak na zlo, makar i najmanje), a kreativnost i marljivost tamo gdje je bila lijenost. Zapravo, čitav čovjek oživi!
Tako okrijepljeni, iz te temeljne komunikacije sa svojim Stvoriteljem, možemo slobodno ići ususret drugom čovjeku s ljubavlju i povjerenjem. A ako se i povrijedimo u međuvremenu iz svojih manjkova, možemo se ponovno obnavljati opraštanjem i kajanjem ali prvenstveno jačom zaštitom i sigurnošću, tako da se opet vratimo u prisutnost i okrilje Apsolutne Ljubavi koja je uvijek tu i čeka da nas osposobi za novo zajedništvo i suradnju. I zato ako želimo mijenjati stvarnosti u našoj domovini mi to možemo učiniti već sada, ne čekajući nikoga, samo tako da u duhu svoje srce stavimo u Srce Apsolutne Ljubavi i dopustimo da ga ona rehabilitira. Jer domovina to si ti! To sam ja! To smo mi! Ona nas treba i čeka, na nama je da se slobodno odlučimo za život.
Kao što reče Dietrich Bonhoeffer: “Konačno, sve ovisi o čovjeku.”
