Razgovor s prof. dr. sc. Tomislavom Ivančićem
Razgovarala Željka Kolar

Na pragu životne zrelosti i registrirajući sve veću čežnju za tim da život ipak podijelim s nedokučivim muškarcem, otkrivam koliko je „treniranje“ neovisnosti, udaljenost i razdijeljenost na muško i žensko težak teret. Zasigurno bi se većina mojih prijateljica i prijatelja s tim složila, no ustrajemo u gradnji neovisnosti o suprotnom spolu; puno promatramo, a čini mi se da premalo toga vidimo; kao da se čuvamo jedni drugih…

Našavši se nedavno u društvu s prof. Ivančićem, znala sam kako ne smijem propustiti pitati ga o toj dubokoj preokupaciji. Ozbiljno je prihvatio temu i izrekao istine od kojih mi se gotovo zavrtjelo u glavi. Nešto od toga sam naslućivala, nešto me iznenadilo, nešto nije bilo lako slušati, ali mi je taj razgovor uvelike rasvijetlio nejasnoće u pogledu muško-ženskih odnosa.

Zašto se kao žensko biće ipak osjećam nepotpunom?

Važnije od tog pitanja čini mi se pitanje: „Tko je to čovjek?“ Dok promatram samo muškarca i samo ženu, ne vidim čovjeka. Pojedinačno oni su tek fragmenti, a tek zajedno čovjek. Biblija već na početku kaže: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori; muško i žensko stvori ih.“ Čovjek je cjelina tek kada su muškarac i žena zajedno. U opasnosti smo da svedemo svijet samo na muškarca ili ženu pa se tako događa da su žene pregrube, muškobanjaste, arogantne i agresivne u govoru, premda ne shvaćaju da su takve. Žene silom žele biti jednake muškarcima u svim poslovima, a nemaju te snage, nisu za to rođene. S druge strane, od muškaraca se zahtijeva da budu u kući, njeguju djecu, peru, čiste… da budu kao žene, a oni to ne mogu. Rezultat je da muškarci strahuju od vezivanja pa bježe u alkohol ili drogu, ili ostaju s majkama, odgađaju ženidbu ili se uopće ne žene, ili bježe u karijeru… Tako se žena osjeća osamljenom, napuštenom i bezvrijednom, ali i ne razumije muža, ne zna ga vrednovati i ljubiti. No, ostanu li muškarac i žena dva odvojena svijeta, njihova narav ne može biti potpuna i tako čovjek ostaje tuđin samome sebi. Žena treba prihvatiti muškarca u svoj svijet, a on nju uvesti u svoj.

Kako prihvatiti suprotni spol?

Muškarac i žena su dva svijeta i ponajprije treba razumjeti razlike među njima. Uslijed svojih različitosti oni se nikada do kraja ne razumiju. Različiti su ne samo izvana, po tijelu i snazi, već i po boji glasa, po načinu na koji slušaju i čuju, kako govore, kako mirišu… Na ženi su šminka i haljine nešto normalno i prelijepo, a muškarcima to uopće ne pristaje. Deset žena može istodobno govoriti i dobro se  razumjeti, a samo dvojica muškaraca, ako istodobno govore, neće se razumjeti. Muškarac razmišlja diskurzivno, racionalno; treba razmisliti da bi nešto izrekao, i kada nešto čuje, on treba vremena, tišine i mira da bi shvatio. Najgore mi je kada počnem govoriti, a žena mi uleti u riječ…

Muškarac misli kada šuti, a žena misli dok govori. Žena je intuitivna i na taj način sve razumije. Po svojoj psihičkoj konstituciji žena je više usmjerena na osobni i duševni život, a muškarac na objektivni život i ambijent oko sebe. Ali muškarac može intuitivno misliti preko žene, razumijevajući je; i žena može savršeno razmišljati i razumjeti diskurzivno, racionalno, onda kada sluša muškarca. Oni se uklapaju savršeno jedno u drugo i ne smiju se razdvajati.

Žena je srce, a muškarac je vanjština, tijelo. Muškarac je centrifugalan, on je onaj koji ide u svijet i osvaja ga, on putuje i neprestano istražuje, a onda se umoran vraća u svoje središte, u srce, tamo gdje je žena. Žena je njegovo središte.

Žena je centripetalna, ona ide u središte i sva je usmjerena na osobu, ona je sva srce; ona osjeća svaku riječ i svaki dah.

Muškarac treba nježnost žene da bi bio hrabar, i žena postaje hrabra kada ima muškarca iza sebe. Muškarac postaje nježan kada ima toplu ženu iza sebe, tada je siguran i može vladati svijetom. Tko ne razumije ženu, ne razumije ni samog sebe i uopće ne živi. Neizmjerno je važno da razumijemo jedni druge i prestanemo se međusobno osuđivati.

Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, znači li to da je Bog muško i žensko?

Teolozi i Sveto pismo nam poručuju da nije. Kada se kaže da je čovjek muško i žensko, to ne znači da je on dvoje, nego je zapravo trojstven, i to je slika Božja – muško, žensko i mogućnost djeteta koje dolazi od njih.

Već Stari zavjet u tragovima govori o trojstvenosti Boga. Najprije je Bog – Otac, Stvoritelj –  po onome što je rekao, po Riječi, sve stvorio. Biblija kaže da je u to vrijeme Duh lebdio nad bezdanom i vodama. Dakle, Otac, Riječ i Duh, već u početku Biblije. Nadalje, Isus nam u Novom zavjetu otkriva da je Bog trojstven. Otac izgovara Riječ, on sebe spoznaje, sebe izgovara i ta spoznaja je Isus, Sin Božji, a onda se Otac i Sin neizmjerno ljube i nastaje Duh Sveti, kao Isusov i Očev duh. Otac, Sin i Duh Sveti su kao u braku otac, majka i djeca; odnosno muško, žensko i mogućnost djece. Gdje god postoji dvoje, muško i žensko, tu je već tajnovito prisutno i treće. Upravo kao što je i Duh Sveti neka tajnovita osoba.

Drugo poglavlje knjige Postanka zanimljivo opisuje stvaranje čovjeka: Bog je najprije stvorio muškarca Adama, a iz njegova je rebra stvorio Evu. Dakle, kao što iz Oca nebeskoga izlazi Sin, njegova Riječ – Isus, tako iz Adama, iz njegova rebra, odnosno srca, Bog izvodi suprugu.

Promatrajući Isusa, uviđamo kako je on bio čudesno blizak ženama, imao je nešto nježno, toplo, znao je zaplakati, branio je žene, nikada ih nije prekoravao niti vikao na njih, a one su ga slijedile, duboko razumjele i bile uz njega dok je bio na križu, i bile prve na njegovu grobu.

Kao što je Isus riječ koju Otac izgovara iz srca, odnosno on je njegovo srce, tako je i žena srce. Duh Sveti, koji je ljubav Oca i Sina i spaja ih, jest onda poput djeteta koje izlazi od oca i majke i spaja ih, tako da u djetetu vide sebe kao jedno, a što je više djece, to će muž i žena, otac i majka, lakše razumjeti sebe – koliko su dragocjeni i prekrasni. Kada shvatimo da je muškarac slika Boga Oca, da je žena slika Boga Sina, da su djeca slika Boga Duha Svetoga, tada ćemo pristupati jedni drugima s dubokim poštovanjem.

Je li brak jedino idealno zajedništvo muškarca i žene?

Čovjek se neprestano, cijeli život, ostvaruje kao muško i žensko. Kako je samo lijepo čuti majku kako govori, kako se smije, kako plače, nježno te zove; ali jednako je prekrasno osjetiti tatu kako te čuva, brata, djeda. Osjećamo se zaštićeni tek jedni uz druge. Samo muško i žensko, otac i majka, mogu roditi dijete i svako dijete je i otac i majka i nema drugačijeg čovjeka. Dijete se ne može dobro odgojiti ako nema i oca i majku; ni najnježniji otac ne može zamijeniti majku, on može glumiti majku i bit će nježan otac, ali nikada majka; i najhrabrija, najčvršća majka, ne može zamijeniti oca. Danas se pokušava objasniti da je jedno rod, a drugo spol, pa kao da je biti žena samo uloga i da dva muškarca ili dvije žene mogu biti brak. To je smiješno jer ne možemo mijenjati prirodne zakone, oni su tu i po njima dolazimo na svijet. Kada počnemo mijenjati prirodne zakone, tada ih kvarimo i uništavamo, razaramo sebe i prirodu. Zakonodavstvo uništava brak i obitelj. A kada se počne razarati obitelj, odnos muško i žensko, tada se razara čovjek u bitnom dijelu sebe.

U svakome od nas postoji muški i ženski element, npr. muško u meni je ono po čemu sam ono što jesam, a ono ženstveno je moja čežnja za onom drugom stranom, za majkom, za sestrom koja mi može dati ono što ja nemam. Žena treba pomoći muškarcu da siđe u svoju nutrinu, da osjeti i dodirne svoje srce, da smije biti slab i čak zaplakati. Muškarac opet treba pomoći ženi da se izvuče iz svojih nutarnjih gledanja stvarnosti i da svijet promatra trijezno, objektivno, izvana, proračunato i mirno. Bili bismo savršeni ljudi kada bismo dopustili da nas drugi spol mijenja i obogaćuje. Zato nije potreban brak i ne treba krivo shvatiti da se muško i žensko sastaju samo u braku i da su samo u braku jedno. Obično su ljudi u braku najrastavljeniji. Dok su zaljubljeni, lijepo je, ali kad se vjenčaju, najednom im postaje dosadno. Brak nije jedini način da muškarac i žena budu zajedno, ali je brak jedna od najljepših škola kako da čovjek postane cjelovit, muškarac i žena u svom elementu, prirodnosti i identitetu.

Što je važno da bi brak uspio?

U brak treba ući radi međusobnog darivanja, a ne traženja nečega od drugoga i očekivanja da će onaj drugi u braku ispuniti tvoje želje. Potrebno je da supružnici budu samostalni i da ih samo ljubav, a ne i interesi, vode jedno drugom. Brak nije u poistovjećivanju, nego u darivanju različitosti.

Pravi brak sastoji se u tome da žena dopusti mužu da šuti, a da muž dopusti ženi da govori. To je moguće samo kad su ljubav i povjerenje među njima, kada jedno drugo razumiju i daju prednost jedno drugom.

Dopustiti da te brak mijenja, da te onaj drugi mijenja, da ga razumiješ, da shvaćaš kako on ne misli kao ti, ne osjeća, ne djeluje niti govori kao ti; on je drugačiji i potrebno ga je slušati. To je kao neka divna novost koju učiš, koja u tebe ulazi i ti postaješ bogat. Muškarci bi trebali osluškivati kako je žena posve drugačija i ponekad ih to ljuti, ali trebaju shvatiti da ih to obogaćuje.

Da smo ne znam koliko različiti, time smo samo bogatiji i trebamo se poštivati. Samo je u opraštanju i razumijevanju spas. Ako do kraja života žena ostane začuđena pred muškarcem, i muškarac pred svojom ženom, tada brak može uspjeti; stalno promatrati kakva je to tajna i truditi se spoznati kako do kraja zavoljeti onog drugog. Zajedništvo žene i muškarca znači istraživanje za cijeli život. Tu se i pogriješi u svakom trenutku, ali ništa zato, pokajemo se i idemo naprijed. Važno je znati opraštati i uvijek iznova razumjeti.

Brak i obitelj treba liječiti. Treba izliječiti ženu da može biti nježna prema muškarcu, razumjeti ga i nositi. Treba liječiti muškarca kako bi mogao biti hrabar i odvažan, ali i čuvati i ljubiti svoju ženu, biti do kraja za nju kako bi ona onda bila zdrava i kako bi obitelj bila cjelovita.

Kako usrećiti jedno drugo?

Usrećiti ženu znači dopustiti joj da se ostvaruje u svojim kompetencijama, dopustiti joj da se rasplače, da se smije, uređuje kuću i tu bude kraljica, brine se o muškarcu i u njemu pronalazi sve. Ona je savršena odgojiteljica i nježna njegovateljica, liječnica, učiteljica i stotine drugih zanimanja, ali najsavršenija majka i supruga; ona je srce. Bez tog srca muškarac je izgubljen, nema kamo. I svaki se muškarac, da bi bio sretan, treba vratiti tom srcu, slušati svoju suprugu i kraj nje naučiti biti muškarac do kraja.

On je sretan kada osjeti da je poštovan i potreban ženi, kada mu ona kaže: „Kako si genijalan, kako dobro voziš, odlično si ovo uredio…“ Ali i kada osjeti kako je žena za njega i kaže mu kako će mu dati i ručak koji si sam ne zna skuhati i namjestiti mu kravatu… Sretan je samo onaj muškarac kojega žena duboko poštuje u njegovim kompetencijama i koja ga ne kritizira zato što on nije kao ona i ne zna napraviti one poslove u kojima je ona majstor.

I sretna je žena koja osjeti kako će muškarac urediti sve ono što je njegova kompetencija – sagraditi kuću, popraviti automobil ili neki aparat.

Potrebno je služiti jedno drugome; pohvaliti muža/ženu; vidjeti koliko silno trebate jedno drugo i u tome uživate.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistentice
Sljedeći članakČIPIRANJE LJUDI?
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)