Piše: Marina Ćavar

Stojim na aerodromu u Stuttgartu, gdje je ujedno i autobusna stanica. Suprug i ja čekamo autobus za Zagreb. Usput se povremeno prošetamo kako bi nam lakše bilo podnijeti put od dvanaest sati, samo s nekoliko pauza.

Mučim se, žao mi je, znam da neću stići biti sama petnaestak minuta u tišini s Isusom, kao gotovo svaki dan u određeno vrijeme. Pogledam na sat, imam još petnaest minuta do odlaska. Razmislim… Pa, dobro, možda neću biti sama, možda neću biti u tišini, ali Isus zna u kakvom sam trenutno stanju. Idem mu dati ono što imam, a to je malo ove moje žurbe, brige, rastresenosti.

Odlučim se baš sada biti s Isusom, usprkos svemu. Muž me povremeno prekine s nekim pitanjem. Kratko odgovorim.

Polako ulazim u mir i Prisutnost, iako su oko mene buka aviona i autobusa. Doživim ljepotu i ljubav, skrb i brigu Onoga koji je tu.

Vidim, gospođa koja je sjedila podalje od nas se diže i ide direktno prema meni. Snaga te Prisutnosti je neodoljiva i još jednom mi se potvrdilo kako to ljudi osjete na duhovnoj razini. Prilazi mi i počne sa mnom pričati kao da se znamo godinama. Prvo sam bila ljuta – pa, što me prekida, a onda shvatim Tko mi ju je poslao, baš sada. Najčešća njena rečenica bila je: „Ich bin alleine.“ Otkriva mi cijeli svoj život, sve promašaje i uspjehe, svu patnju njenog života daleko od domovine i samo ponavlja kako je sama i nema ovdje nikoga i ne može to izdržati. Govorim joj da je vrijedna, da je sposobna, kako se je snašla ovdje u stranom svijetu.

Odjednom, eto još jednog mladića, direktno ide prema nama. Tu je već i moj muž. Nas, već četvero, stojimo zajedno, kao da nas je neka nevidljiva ruka spojila i svatko priča ono što mu je na srcu. Mladić, siromah, prosi, došao je iz Španjolske, iz Andaluzije, blijed, u strahu.

Svi smo kao jedno, a ne znaš ni kako, ni otkud. Samo desetak minuta prije bili smo potpuni stranci.

Moramo ići, stiže autobus. Rastajemo se. Odjednom žena poče spominjati „Onoga gore“ i kako On sve zna, i kako vjeruje da će On biti taj koji će joj pomoći. Ostajem bez riječi – ni progovorila nisam o toj stvarnosti, a ona ovdje prepoznaje tko vodi njen život…

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.