Piše: Lana Poljak Branisavljević
KAKO REAGIRAŠ?
Neka ti je dobar ovaj dan, dragi čitatelju! Raduje me što se opet susrećemo na ovome mjestu, na našem portalu. Potaknuta nekim životnim okolnostima kroz koje sam prolazila proteklih dana počela sam promišljati o tome kako reagiram na ono što doživljam, kako reagiram na ono što mi drugi govore ili čine ili pak ne čine? Naša reakcija, a tako i reakcija ljudi oko nas je prije svega ona izvanjska, nju nekako prvu primjetimo. Vjerujem da imate to iskustvo, kada na licu druge osobe ili kroz njenu gestu primjetite da se uvrijedila, da se naljutila ili da joj nešto smeta ili pak da se razveselila, raznježila ili iznenadila. Osim te izvanjske manifestacije onoga što smo doživjeli, uvijek se događa, gotovo istovremeno, ona unutarnja reakcija, mogli bi reći “odgovor” naše duhovne duše.
Svaka riječ koju smo čuli, prihvaćenost ili odbijanje, nečija grubost ili blagost nečijeg pogleda, dobronamjernost ili zloća, nezaobilazno nas dotiču. Dotiču nas u našem središtu, u našoj intimi, u našem dostojanstvu, tamo gdje je slika samog Stvoritelja otkana u nama.
Tu nastaju najdublje povrede naše duhovne duše. I sebi i tebi, dragi čitatelju, danas postavljam par pitanja za promišljanje: Možeš li iščitati zašto te toliko povrijedila nečija riječ, rečenica? Zašto si tako burno reagirao? Zašto ti je to stvorilo nemir? Znaš li tome uzrok? Kako to da iz nekih negativnih iskustava brzo i lako izađeš, preboliš ih i oprostiš, a neke druge te tako duboko zabole i teško ih nadilaziš?
Svaka naša reakcija “odgovor” je na ono što nosimo u sebi. Kada nas netko od ljudi ili neka životna situacija “pogode” tamo gdje smo već od ranije povrijeđeni, tamo gdje smo nesigurni ili manjkavi zdravlja, to je poput “soli koju nam netko stavlja na ranu” i koja počinje snažno boljeti. Čovjek tada “viče” jer ga boli i počinje se “braniti” na način za koji misli da je u tom trenutku za njega najbolji. Počinjemo se opravdavati, braniti, uvjeravati druge da su u krivu ili se pak povlačimo i odustajemo. No, to je “zamka” zla koje nam želi zadržati pogled na tom negativnom iskustvu i uvjeriti nas da neće i ne može biti dobro, te da su drugi ljudi protiv nas.
I baš tada, kada nam se čini da smo nemoćni, kada smo ranjivi, kada duša zaboli, kada doživljavamo prevaru ili samoću, baš tada nam je poći k Ocu, k Stvoritelju. Svaku bol i patnju naše duše može ozdravljati samo Njegova bezgranična i neugasiva ljubav. Samo ta Ljubav može razumijeti do kraja, samo ona daje utjehu i snagu, samo ona bezuvjetno prašta i obnavlja ono porušeno, samo ta Ljubav podiže iznova tvoje i moje ranjeno dostojanstvo.
Nemojmo gubiti vrijeme na analiziranje zla, uvreda i doživljenih negativnih iskustava, nemojmo se iznova vraćati na “stara” bojišta svoga života. Vrijeme pred nama darovano nam je za dobrotu, ljepotu, istinu, slobodu. U to nam je ulaziti i postajati nov čovjek! U to je potrebno svim srcem vjerovati! Neka te na tom putu ohrabruje i prati Stvoriteljeva blizina.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
