Dok sebe tražim u drugome, frustriram sebe i okolinu, jer mene nema izvan mene.
Dok se pronalazim u „prevažnim“ poslovima, zapravo bježim od sebe.
Dok dijelim vrijeme i pažnju drugima, oduzimam od sebe ono čega ionako premalo
imam.
Nitko ništa ne dobiva i ništa se osobito ne pokreće. Izvjesno je tek nezadovoljstvo.
Idem pronaći sebe u sebi; poštovati svoje misli, osjećaje; prihvatiti svoja ograničenja;
zavoljeti svoju osobitost.
Sastajem se sa sobom, prisjećam se svojih čežnji, osluškujem svoju tišinu i polako ju shvaćam… Uvažavam sebe, čak i ako druge povrijedim. Ja sam sebi jedina i najljepša mogućnost života, najizazovnija prilika.
Odijeljena od svega, postajem svoja, slobodna…
Otkrivam svog nutarnjeg čovjeka, svoje nedodirljivo bogatstvo. U tom smiraju sigurno i
jasno djeluje u meni nagnuće kako će sve biti dobro, kako ima smisla i to prepuno. Jer,
baš ništa ne ovisi o meni, niti ja ovisim o nečemu.
Postojanje se odvija unatoč svemu i kroz bezbroj prizora nagoviješta sretan ishod, upisan u sve još prije „rođenja“. Počinjem vjerovati da se mogu ostvariti usprkos navikama, nespretnostima, uvriježenostima, okolnostima, tuđim iskustvima…
Moje ja se može i mora ostvariti neovisno o drugima.Vjerujem u svoje potencijale! Tek sada, kada sam u sebi pronađena, pomirena, uravnotežena, mogu početi živjeti.
Kada sam odgovorila pozivu u sebi, mogu odgovarati i na pozive izvana.
Sada krećem obogatiti ljude oko sebe i svijet, oplemeniti poslove koje obavljam i
posvetiti vrijeme u kojem dišem!
