Piše: Lana Poljak Branisavljević
UPALI SVJETLO
Sjetila sam se jedne vježbice koju smo prije desetak godina provodili sa mladima na hagioterapijskim susretima u našem Centru za duhovnu pomoć. Svi smo sjeli na stolice postavljene u krug i ugasili svjetlo. Zadatak je bio promotriti prostoriju i osobu sebi s desne strane. Tada je svatko trebao kratko izreći što vidi. Uglavnom su to bili obrisi većih predmeta, silueta osobe, ali nitko nije mogao raspoznati detalje, vidjeti boju očiju osobe do sebe ili sliku na zidu.
No, kako je vrijeme proticalo i naše oči su se polako priviknule na mrak, bilo je sve lakše gledati, no i dalje nije bilo boje i jasnoće. Ova mala vježbica služi nam da si posvijestimo kako se čovjek lako navikne na mrak, tamu, negativnost, loša iskustva, lošu komunikaciju i odnose, “uljulja se” u svijest da ne može, da je slab i nemoćan i da se ništa ne može promijeniti…
Ljudi često ostanu u mržnji i nepraštanju prema nekoj osobi iz svoje prošlosti, roditeljima, mužu, ženi, djeci, profesorima ili se vraćaju na svoje pogreške i osjećaju krivicu iz koje se ne mogu izdići. Nekako to postaje naša stvarnost u koju smo uronjeni i na koju smo se navikli.
No, u tom stanju čovjek ne vidi jasno pravu sliku sebe, tko je to on, ne vidi jasno drugog čovjeka niti svijet koji ga okružuje.
Nalazi se u laži, a ne u istini. Sve je iskrivljeno. Često čovjek koji je u nekoj svojoj životnoj muci jednostavno ne vidi izlaz van iz toga, ” vrti” se iz dana u dan u istim crnim promišljanjima ili samosažaljenjima. Što nam je potrebno kako bi iz toga izišli?
Potrebna nam je prije svega odluka – ja više ne želim ovako! Ja želim da moj život izgleda drugačije! Ja znam da može biti bolje i da postoji izlaz iz ovoga! A zatim ona svijest da mrakom ne možeš rastjerati mrak…
Potrebno nam je svjetlo! Tko je to svjetlo koje razgoni svu tamu naših života? Sam Stvoritelj koji u ovaj svijet šalje svoga Sina. On pak kaže: Ja sam svjetlo svijeta! Tko u mene vjeruje neće propasti nikada! Naš Stvoritelj je svjetlo neugasivo koje razgoni svaku tamu i nemoć naših života, naše bolesti, tjelesne i duhovne i u konačnici i samu smrt.
Vratimo se na nastavak vježbice sa početka priče…Voditelj pali jednu veliku svijeću…i u trenutku upaljeni plamen već razgoni tamu u prostoriji. Svi se međusobno možemo bolje vidjeti, primjećujemo pogled i osmijeh druge osobe, vidimo boje, toplina svijeće ispunja prostor…
Zatim jedan po jedan mladi sudionik pali svoju malu svjećicu na velikoj svijeći donoseći pritom u svom srcu osobnu odluku za novost, za promjenu, za zdravlje, za život, za slobodu od poroka, za prihvaćanje sebe, svoje originalnosti i kreativnosti…Začas je cijela prostorija ispunjena svjetlom. Mraka više nema. Jasno vidimo i primjećujemo ljude oko sebe, sve je baš nekako na svome mjestu…
Pozvani smo, dragi prijatelju, biti zagledani u Stvoritelja, a ne u svoje male životne padove i na Njemu paliti svakog dana iznova svoja mala svjetla. Jedino tada ćemo biti svjesni tko smo, od kuda smo došli na ovaj svijet i kamo idemo nakon smrti, odnosno koji je to cilj našeg života. Jedino tada ćemo otkrivati radost i smisao života i znati da niti jedan naš “mrak” nije konačan.
Samo je potrebno upaliti svjetlo…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
