Piše: Ana Perišić
Utemeljitelj hagioterapije prof. Ivančić, u svom kapitalnom djelu Susret sa živim Bogom, dao nam je jasnu „recepturu“. Bez obzira je li osoba vjernik katolik, ili neke druge vjeroispovijesti, ili pak ateist, ako želi načiniti obrat svoga života od ovisnosti i drugih poremećaja ponašanja, od nepraštanja, sebičnosti i oholosti, do života ispunjenog vrednotama, potrebno je da načini nekoliko „unutarnjih koraka“. Ako se to učini teško i nerazumno, za početak je dovoljno samo poželjeti.
Snaga poticaja koji se očituju u sili Duha, s vremenom će ga iz čežnje podignuti do zbilje – uočit će se promjena života.
Slijede poticaji za hagiopacijenta:
- U srcu donijeti odluku da se odričeš teških grijeha, nemorala, zloće, mržnje, onoga što Te obeščašćuje.
- Da se odričeš svakodnevnih sitnih – povremenih nemoći, zloća, uzvraćanja grubosti i nepraštanja, ljenosti i sl. I male negativnosti mogu čovjeka „vezati uz zlo, nemoć“.
- Potrebno se čuvati grešnih prigoda, jer ako je čovjek slab onda lako poklekne pred nekim izazovom.
- Zauzeti stav protiv negativnosti svijeta u kojem si činio/-la negativnosti ili si se dao/-la obezvrjeđivati, a „otvoriti se iznutra“ za vrednote, Stvoritelja, ili Riječ Božju – ako si praktični/-a vjernik/-ca. U obraćenju uvijek je bitan zaokret od zla i nemoći prema vrednotama i osobi koja ljubi.
- Prestati ljude negativno gledati, jer nisu svi zli ako su Te pojedinci povrijedili. Jedino se „ozdravljanjem“ povjerenja može steći novi suživot i svijest u vlastitu vrijednost. Stoga nikako na uvredu i mržnju reagirati uzvraćanjem.
- Donijeti odluku da predrasude ne budu mjerilo osobne slike o ljudima, Bogu, ali i životnom poslanju. Čest je stav: Ako su me povrijedili moji najbliži, onda znači da je i Stvoritelj, Bog otac dalek, da sam mu nevažan/-na, a to na koncu znači da ni ja ne vrijedim. Osvijesti to u sebi i odluči se za suprotno, za vjeru u svoju vrijednost.
- Ljubav i dobrota se ne mogu zaslužiti, njih se prima. Prima ih se od Osobe ili čovjeka koji Ti se „otvara“, želi Ti dobro, prihvaća Te kao dragocjeno biće. Zato stalno činjenje velikih – materijalnih, karitativnih i drugih djela da bi zaslužio/-la ljubav su besmislica. Treba samo dati se voljeti, imati vrijeme za susret s Osobom i/ili dobrim čovjekom, onim koji druguje sa Stvoriteljem, s Isusom.
Ponavljam, važno je činiti samo ono što možeš, poželjeti …, da se u mašti, čežnji „otvoriš“ onome što duboko u sebi nosiš kao plemenito djelo, slobodu od ovisnosti, zdrave odnose, sebe kao vrijednu i ostvarenu osobu. Budući da se tada okrećeš dobru i Duh pripomaže da se dogodi zdravlje, sloboda, ostvarenje, ispunjenje čežnji.
Ponekad je potrebno vrijeme, jer su iskustva nerijetko vrlo bolna, no treba ustrajati. U tome Ti može pomoći vrsni hagioasistent, onaj koji je i sam „okusio“ blagodat obraćenja, življenja po vrednotama i snazi Duha.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.