Izvor: Hagio.hr časopis

Oprostiti znači sačuvati sebe od zla, mržnje, Zloga, od samorazaranja i vlastitog pakla. Oprostiti znači ostati zdrav, ne dopustiti da te neprijatelj i duhovno uništi, kao osobu, znači omogućiti pravdi da ti vrati ono što ti je razoreno, da ti izliječi ranu koju ti je uvreda nanijela, da počinitelj zla bude primjereno kažnjen i da opet možeš mirno živjeti. Opraštanje je vjerovanje u dobro, a nevjerovanje da se mržnjom može uništiti mržnja, nevjerovanje da se uvredom može ukloniti uvreda, da se bolešću može spasiti zdravlje. Pravda nije u tome da se za zapaljenu kuću neprijatelju osvetnički zapali njegova kuća, nego u tome da ga se prisili da ti on napravi ili plati novu kuću. Nepraštanje je paljenje neprijateljeve kuće, tako da obojica postajete beskućnici. Opraštanjem dajemo slobodu Bogu u sebi da on za nas sve čini. Oproštenjem ujedno neprijatelju vežemo ruke da nam više ne može činiti zlo.

Opraštanje je najveća osveta neprijatelju. Oprostiti nekome jest uzeti najjače oružje protiv njega, a to je sam Bog.

Zlo, mržnju i grijeh se može ubiti samo opraštanjem. Jedino oružje da ubijemo svoga najgoreg neprijatelja, a to je mržnja, nečovještvo, zloća, grijeh, jest da si međusobno opraštamo.

Samo se opraštanjem prima oproštenje, samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati. Komadić kruha kojega si dao drugima i tebe će nahraniti, zrak kojega prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća, radost koju si pružio i tebe će obradovati. To je temeljni zakon života. Najgori su neprijatelji čovječanstva osveta i nepraštanje. Najveći zločinac je onaj koji neće oprostiti i koji ne želi primiti ruku koja mu oprašta. Neprijatelji čovječanstva su samo oni koji se osvećuju, koji mrze čovjeka, koji žele voditi rat protiv njega, koji mu ne vjeruju i koji mu ne praštaju. Zlo je jače od nas. Napasnik nas je pobijedio na početku, u rano jutro ljudske povijesti. On će pobjeđivati do kraja, ako se ne okrenemo jedni k drugima, ako se ne prepoznamo kao braća i ne počnemo se voljeti. Zli može biti pobijeđen jedino ako mi počnemo opraštati jedni drugima. Krivicu sa svoje savjesti možemo sprati ako se pomirimo.

Prvo i osnovno pravilo je da se mi moramo promijeniti u odnosu na osobu za koju molimo.

Sebe promijeniti, znači očistiti se od svega negativnog što vidimo na toj drugoj osobi. Odlučiti se oprostiti toj osobi. Za to je potrebna sućut.

Oprostiti je puno lakše kada smo svjesni vlastitih slabosti, da i nama Bog treba puno toga oprostiti i da nam je već oprostio. Trebamo se sjetiti činjenice da je druga osoba u svojoj biti dobra, jer ju je Bog stvorio, to je dijete Božje. Ta osoba reagira negativno jer je i sama izranjena, zato što je prošla kroz negativna iskustva.

Ljudi nam mogu pružiti samo ono što su sami doživljavali i iskusili na sebi. Tako osoba koja je rasla u obitelji punoj ljubavi, ona će biti ispunjena ljubavi i to joj neće biti problem da to i drugima pokaže i daje. No osoba koja je doživljavala grubosti, osoba koju su tukli, kojoj su govorili da ništa ne vrijedi, koju su zlostavljali i omalovažavali je, jedino će i moći takvo ponašanje i riječi prenositi dalje jer je samo to naučila i ne zna za bolje.

Oprostiti drugima ne možemo sami, nego je za to potrebna Božja milost. Po našem oproštenju u nas teče Božja milost i ozdravlja i nas i tu osobu.

PRAKTIČNO KAKO OPROSTITI

U duhu toj osobi prilazimo, zajedno s Isusom, i molimo je da nam oprosti što je ne razumijemo, što o njoj mislimo negativno, što smo je ogovarali i što se vežemo za sitnice kod nje. To se često događa u braku. Možemo u duhu reći da joj opraštamo sve one grube riječi između nas, predbacivanja, tvrdoglavost, nestrpljivost, oholost.

Prvo uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom.

1. Oprosti ti meni – što te nisam razumjela, što o tebi mislim negativno, što sam te povrijedila, što sam te ogovarala, što te nisam uvažavala.

2. Opraštam ja tebi – opraštam ti sve tvoje uvrede, sve nepravde koje si mi nanijela, sve grube riječi, tvrdoglavost, nestrpljivost. Ne osuđujem te više. Nema više nikakve osude u meni protiv tebe. Neću više nikada o tebi govoriti i misliti negativno.

3. Dubine tog čovjeka vole mene. Moje dubine vole tog čovjeka.

4. Zavoli tu osobu – ne djela čovjeka, nego čovjeka. Stvori sućut za tu osobu, zavoli dušu tog čovjeka.

5. Zahvaljuj Bogu za tu osobu

6. Moli Božji blagoslov da se spusti na tu osobu

Važno je da molimo ustrajno, da ne pitamo do kad treba moliti, nego da molimo dok se god ne dogodi promjena. Moliti treba nastaviti čak i onda kad se ništa ne mijenja ili nam se čini da je situacija još gora.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članak„AKO VAS SIN ČOVJEČJI NE OSLOBODI ….“ (6)
Sljedeći članakLJEKOVITOST OBRAĆENJA – praktična provedba
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)