Piše: Kata Sigmund, Osijek, Hagio.hr broj 29.
Gledajući svoj život, nisam shvaćala odnose i zakonitosti, ali uvijek sam znala za Stvoritelja. Prije dvadesetak godina uočila sam da pati član moje uže obitelji; bilo je očito da ne boluje od psihičke ili fizičke bolesti, što je značilo da bi trebao potražiti pomoć duhovne naravi. Shvatila sam koliko predrasuda ljudi imaju kada je u pitanju takva vrsta pomoći. Osoba nije htjela ići sama pa sam ja zatražila pomoć za nju. U Centru za duhovnu pomoć doživjela sam dobrodošlicu, mir, ljubav. Osoba radi koje sam išla, nevjerojatnom je brzinom došla do zdravlja. Taj je događaj ostavio trag lijepoga iskustva. Promišljala sam što je to u čovjeku, konkretno u tom hagioasistentu, da ima sposobnost preko mene dotaknuti i drugu osobu i duhovno ju liječiti. Divila sam se i pitala kako se postaje takav. Od tada počinje moje osluškivanje Božje riječi preko svećenika Tomislava Ivančića. Njegove su mi propovijedi bile krasne, ali kad je počeo razvijati hagioterapiju u znanstvenom smjeru, prestala sam ga slušati, uz izliku da svećenik ne može imati puno veze sa znanošću.
Uvijek sam smatrala kako treba vjerovati Bogu, a On je gore, na nebu. On je stvorio sve, pa i mene. On je ljubav, ali ako upadnem u grijeh, sigurno će me kazniti. Ispovijed mi je bila lijek samo ako grijeh nije bio velik, dok bi neki veći grijeh ostavljao neizbrisivu krivnju.
Kada sam se priključila IV. međunarodnom studiju hagioterapije, napokon sam otkrila blagodati zakonitosti duha. Ušla sam u slobodu od krivnje, sve se počelo mijenjati – odnos prema Stvoritelju, prema sebi i prema drugima. Naučila sam opraštati i u duhu tražiti oprost, što je pridonijelo kvaliteti odnosa na svim razinama. Znanost je itekako povezana s vjerom! Znanstvenik može otkriti samo ono u što vjeruje da postoji, dakle vrhunski svećenik može biti vrhunski znanstvenik jer prepoznaje temelj svega postojanja, zakonitosti koje otkrivaju tko je čovjek i odgovaraju na mnoga pitanja koja se Objavom potvrđuju!
Sve je u mom životu počelo sjedati na svoje mjesto; zakonitost duha postala je moja najveća snaga. Dano mi je uvidjeti princip da negativnost razara, a dobro izgrađuje, što danas potvrđuju i neuroznanstvenici. Imam iskustvo da, čim se odlučujem biti u dobru i spojiti se sa svojim Izvorom, sve postaje novo i živo. Sve što živi, izražava se kao dobrota i ljepota u egzistencijalnom smislu. Čudila sam se kako je moguće da cijelo čovječanstvo razumije fizikalne, kemijske, biološke i mnoge druge zakonitosti, a nitko ne proučava što je ili tko je život. Ponašamo se kao da je čovjek sam sve osmislio i on samo sebe objašnjava psihofizičkim zakonitostima.
Ja sam vrednota!
Hagioterapija mi je oslobodila um u smjeru razvoja i neograničenosti. Ako je ljubav posredovanje dobra, onda su apsolutna Ljubav, Dobrota i Ljepota sveprisutne, a na meni je samo ih upijati, osloniti se i ići kroz život u potpunom povjerenju. Otkrila sam da je Stvoritelju važan čovjek, znači, ja sam vrednota jer sâm Stvoritelj me je htio i jer je On moj izvor. Ništa na ovom svijetu ne može umanjiti Njegovu ljubav prema meni, nije li to ohrabrenje – uvijek biti s Njim u potpunom predanju. On je meni dao mene – tu sam rečenicu usvajala duboko u srcu i dobila spoznaju: Gle, pa ja sam od Boga i zato sam vrijedna, sve je u meni na Njegovu sliku. Ja sam BITNA, a mislila sam da su djeca, muž, šefovi… bitniji. Divota, pa ja postojim, u meni živi sam Bog, ja sam Njegov suradnik!
Moja vrednota ne ovisi o materijalnim dobrima i društvenom položaju mojih roditelja, o stupnju moje naobrazbe, radnom mjestu, o mom suprugu ili djeci, ne – ja sam vrijedna zato što postojim! Iako sam vrednota, nitko ne kaže da neću ući u trpljenje. Važno je znati put kojim ću poći, a to nam omogućuje naša zakonitost duha.
Sve se promijenilo! Baš je lijepo što ja postojim – mogla bih zapjevati od radosti. Lijepo je što postoji svaki čovjek; jedni drugima smo darovani, a darovi uljepšavaju život. Čak i „zločesti“ kolega, šef, ili susjed – kada mu sve oprostiš i zamoliš u duhu da on tebi oprosti, postaje dragi prijatelj i slobodan si!
Na putu života, čovjek prolazi kroz razne poteškoće, bolesti i patnje. Prije više od pet godina, moj je suprug obolio od maligne bolesti. Budući da su doktori odmahivali glavom uz riječi: „Tu nema pomoći“, bili smo u šoku: cijela je obitelj patila. Međutim,unatoč argumentima bolesti, kroz neizrecivu patnju ušli smo u duboko u povjerenje u dobrotu našega Nebeskog Oca te smo došli do ozdravljenja. To je iskustvo naširoko obratilo – kako nas, tako i ljude koji su nas poznavali.
Nakon nekog vremena ponovo su se počele događati promjene u zdravlju moga supruga; imao je loše krvne nalaze te je počeo mršavjeti. Somatska medicina govori – ako čovjek preživi pet godina bez recidiva, ozdravio je, ali ovi događaji upućivali su na sumnju da nije ozdravio. Prvi nalaz koji je pokazivao da nije dobro, otvorio je lavinu pitanja: Kako dalje, hoće li moj muž umrijeti?
„NE, stani malo, saberi se!“ govorila sam sebi. Ako ja nisam pozvala sebe u život, ako sam bila radosna spoznajom „ti si meni dao mene“, to znači da je tako i s mojim suprugom. On mu je neizmjerno vrijedan i ono što dolazi s njegovim zdravljem ili bolešću, to ja mogu jedino prihvatiti.
Kliknulo mi je – Stvoritelj je vrhunska mudrost, On zna za moj put i zato mu ja zahvaljujem. Prihvatila sam od sveg srca sve ono što bi moglo doći, čak i smrt. Prihvaćajući, ušla sam u nevjerojatnu slobodu (uskrsnuće), radost; tekle su suze radosnice. To je to – govorila sam sama sebi. Hvala Ti, Oče, prihvaćam, to je moj put.
Bolest koja je zahvatila nekoga od nas, oduzela je od dobra koje smo u temelju dobili od Stvoritelja. Prihvaćanjem ulazim u povjerenje, spajam se sa svojim Izvorom. Hvatam se za „ruku“ koja sve može, ja koja ne mogu. Oslobodih se tereta. Ponavljala sam – „Neka bude volja Tvoja, Ti si naša snaga, naše zdravlje, naša ljubav.“ Počeo je moj hod u slobodi odluke za dobro. Fizički gledano, stanje mog muža nije išlo na dobro, on je naočigled gubio na težini, ali ja sam vjerovala da će biti dobro. Bilo je kriznih dana kada sam ostajala dugo u noć sabirati se i ulaziti u prostor Očeve prisutnosti, gdje sam dobivala spoznaje poput: „Bit će onako kako ti vjeruješ.“ Razmišljala sam: „Ajd’ se sad ti, Kato, usudi pomisliti da neće biti dobro.“ Nastavila sam i vjerovati, čak i umjesto svoga supruga, a „Bit će dobro“ postala je naša krilatica. Često smo oboje ponavljali i govorili: „Hoću, mogu, vjerujem; bit će dobro.“ U toj konstataciji, najviše bi me ohrabrila činjenica da je sve što je u kvaliteti transcendentala dobrota i sve što jest, može transcendirati u čovjeku ako on vjeruje. Vjera i povjerenje bili su neupitni. Svaka sabranost urodila bi plodom mira, radosti i prepuštenosti. Fascinantna je spoznaja da je Stvoritelj apsolutna dobrota u egzistencijalnom smislu, a ljubav je posredovanje dobra.
Ako me apsolutno ljubi, kako mu onda neću reći: „Neka bude volja tvoja“? Blago nama kad dopustimo da u našem životu bude Njegova volja. Vrijeme je prolazilo i suprug je zdravo bolovao, a ja sam u povjerenju rasla u bogatstvu Njegove dobrote i ljubavi. Kada bih vidjela strah u očima svoga supruga, odlazila bih na samotna mjesta u sabranost i zazivala svoga prijatelja iz Nazareta te ga slušala kako me tješi; prepoznavala bih Njegov govor: „Bit će onako kako vjeruješ.“ Rečenica: „Dopusti da ti pomognem“ konačno je otvorila moje srce: „Da, prihvaćam Tvoju pomoć, Gospodine…“
Tih dana suprug je toliko oslabio da su ga svi pogledavali sa strahom, ali ja sam bila u slobodi. Došao je nalaz krvi, koji je upućivao da će, ako još danas ne ode u bolnicu, pasti u komu. Otišao je u bolnicu. Jedan segment se popravlja, ali je na intenzivnom odjelu. Toliko toga se događalo, ali moje srce je bilo usmjereno na dobrotu i povjerenje. Sve je izgledalo katastrofalno, liječnici kao da nisu na svetom zadatku. Kliknulo mi je: Ništa nije slučajno, potrebna je makroterapija za liječnike! Podsjetila sam i supruga na to da i liječnici pokraj njega pate, a nemaju toliko vjere kao on. Vjerovali smo za njih. Skretala sam njegov pogled od „argumenata bolesti“ na dobrotu. Duboko je promišljao, sabirao se, ulazio u povjerenje i počeo se podizati. Za nekoliko dana izišao je iz intenzivne jedinice i vratio se doma. Sada je nov čovjek.
Sve to vrijeme bodrili su nas vjerni prijatelji zajednice Molitva i Riječ u Osijeku. Večeri smo provodili u zajedništvu i molitvi, a danju bismo znanje rekapitulirali spoznajno kroz svoj duh. Svi smo se oduševljavali i sami dolazili do novih otkrića u bogatstvu Božje baštine. Kao jedna obitelj, jedni druge smo nosili. Svaki od nas imao je zadatak moliti i opraštati jednoj relevantnoj društvenoj skupini. Ja sam bila zadužena za liječnike…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
https://hagio.hr/uncategorized-hr/link-na-anketu-ukljuci-se/
