Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu
Potražila sam pomoć hagioterapije zbog nepodnošljivih bračnih poteškoća, koje su se iz godine u godinu samo povećale. Problemi su počeli već i prije braka jer su se moji roditelji i braća suprotstavili izboru mog odabranika; nije završio studij, ne radi i ništa nema. No mene se nije moglo zaustaviti jer sam istinski ljubila tog momka i bila spremna sve učiniti za njega.
Ljubomora i uvrede krenule su kad sam popustila i stupila u pradbračnu spolnost i trajale su dvadeset godina sve do susreta s hagioterapijom. Očekivala sam ljubav i poštovanje od supruga, a i on je imao svoja očekivanja od mene i mi smo „gušili” jedno drugoga. A k tome svemu je njemu bilo stalno u mislima kako ga moji ne prihvaćaju, pa je neprestano bio protiv njih i nije mi dopustio da ih posjećujem.
Dolaskom na hagioterapiju pojašnjena mi je različitost muškarca i žene i kako se u toj različitosti kriju naše teškoće te da krenem od sebe. Upoznajući sebe kao osobu, ja sam se prvi puta u životu doživjela kao netko tko je važan, dostojanstven i potreban. A spoznajući Onoga tko me po roditeljima stvorio, uvidjela sam veličanstvenost koja me zahvatila, obavila i uzdigla. Praktična provedba sabranosti nekako me umirila i uputila prema istinskoj slici mene i mog supruga, u kojima stanuje dobrota i ljubav. Samo je treba prepoznati i pokrenuti.
Važna rečenica koja mi je objasnila suprugovo stanje bila je: „Vaš suprug htio bi biti dobar, ali ne može”. Tu se nalazilo sve što mi je bilo potrebno da ga ponovno zavolim i prihvatim takvoga kakav jest.
Odlučila sam svakodnevno sabirati, ljubiti ga duhom i zahvaljivati za njegov život. Najviše mi je pomoglo priznavanje svojih loših postupaka i očekivanja samoj sebi i Stvoritelju. Kod priznavanja kao da su se s mene skidale neke ljuske koje su me opterećivale. Praksa praštanja bila je ono najljekovitije. Svakodnevno priznavanje i praštanje skidalo je s mene sve ono staro i obnavljalo me kao osobu.
Nakon par mjeseci stanje u obitelji smirilo se, a suprug me upitao: „Daj mi reci, zašto smo se svađali? Ja stvarno ne znam što je to godinama bilo. Kao da je s nama živio netko tko stalno napada, a sada je nestao.”
Praštanje, dobrota i ljubav jači su od zla. Sada znam da je praštanje najbrži put do duhovnog zdravlja.
Hagioterapija je zaista divna praksa i uspjela je preobraziti mene i mog supruga, ali i djecu. No tu je još puno rada na sebi. Postala sam karakterno snažnija osoba, pokušavam razumjeti supruga u njegovoj različitosti i spremna sam zašutjeti kad se sprema neka „bura”, uranjajući u sabranost i praštanje. Još mi je pomoglo pojašnjenje strpljivosti u braku. Da strpljivo podnosim svaku teškoću i tako ostajem duhovno zdrava.
Hagioterapija je najbolji put prema rješavanju bračnih teškoća. Veliko hvala svima koji rade ovako prekrasna djela iz ljubavi prema čovjeku, braku, obitelji i društvu, a onda i prema cijelome svijetu.
