Ljubav i služenje

Piše: Ana Perišić,

U prošlom broju bilo je riječi o pozivu i poslanju pa bi se moglo reći da se o toj temi više nema što dodati. No poslanje koje nije otkriveno te time ni realizirano, predstavlja muku i prema van se iskazuje kao ljudsko nezadovoljstvo.

Suprotno služenju je robovanje, ono je nerijetko odraz doživljaja manjka ljubavi iz ranog perioda života koja se, pak, preslikava u novim odnosima i nužnosti ‘zasluživanja ljubavi’. Mnogi ljudi iskazuju sindrom tzv. žrtve, ali i one osobe koja nije ni zaslužila bolje ponašanje i vrednovanje okoline prema njoj. U tim osobama događa se veliki bunt na duhovno-antropološkoj razini, budući da osoba čezne, potpuno prirodno, za ljubavlju i uvažavanjem, a i kad joj je pružena očekivana dobrota i privrženost, sama isto odbija, nije joj uvjerljiva niti dostatna. Ta dvojnost proizlazi iz nužnosti i nemogućnosti da se potreba zadovolji. Posljedica ovakvog stanja je ‘kupovanje ljubavi’ ili izrugivanje i agresivno reagiranje čak i prema dobročiniteljima.

Ljutnja kao suprotnost ljubavi, može biti izvanjska, kako je već spomenuto, i duboko potisnuta nutarnja patnja koja čovjeka čini bezvrijednim, svakog dana sve više, a u starosti se izražava bez zadrške. Pa kao što agresija i osvetoljubivost čovjeka ponekad čini gorim od životinje, tako i osobno obezvrjeđivanje, spuštanje samoga sebe na razinu nedostojnu čovjeka. Jedno i drugo ima isti uzrok – neprihvaćanje sebe, i posljedicu – okrivljavanje drugih (često i onih koji nemaju nikakve veze s njegovom patnjom), ujedno i samoga sebe, smatrajući da je zaslužio ono što se njemu patniku osobno događa, te da i ne može biti bolje. U svemu ovome čovjek odbacuje i Stvoritelja, zbog bolnosti svoje ‘sudbine’. Iz navedenog, u svom tridesetogodišnjem radu s osobama s poremećajem ponašanja i bezvrijednosti života, mogu reći da čovjek može prepoznati svoj životni talent – svoje poslanje, te ga razvijati, no ako nije doživio ljubav ta stvarnost ostaje manjkava, stalno traži neku potvrdu ili omalovažavanje sebe i drugih.

Ljubav je Izvor i svrha ljudskog života, ona je ono od čega i za što živimo, ona je ‘pogonsko gorivo da bi naš automobil krenuo’, da bi poslanje uopće bilo ostvarivo, u punini, s potpunim smislom, s nutarnjim zadovoljstvom i srećom jer je dobro da baš ta osoba živi ili da je postojala i ostavila izgrađujući trag u ovom patničkom svijetu.

Svrha života nisu nikakve materijalne stvarnosti, čak ni žrtva u darivanju koja očekuje zahvalu, javno primjećivanje i sl. Ona je duboka sigurnost da čovjek vrijedi i da čezne ostvariti ono što mu je darovano kao originalnost, neponovljivog za određeno vrijeme i ljude koji su mu u bližoj ili daljnjoj okolini. Samo sa sviješću i sigurnošću da vrijedimo (koje se dobivaju iz ljubavi i otvorenosti da je primimo), moguće je ostvariti svoje poslanje. Samo je tada čovjek, Ti, ja, onaj koji s radošću služi i koji se bez straha nosi s preprekama života.

Ljubav ne traži svoje, kaže hvalospjev ljubavi. Stoga nije razdavanje, kao potpuno gubljenje sebe naše poslanje, nego dijeljenje onoga što smo iz sigurnosti naše temeljne vrijednosti dobili i osobnim pristankom razvijali. Ljubav ne traži uzvrata i uključuje sigurnost osobnog vrednovanja. Pa ako kod bilo koga, poštovani čitatelju, ovo uočavaš, imaj milosti prema tom čovjeku i neka Ti bude primjer da sam potražiš Ljubav koja izgrađuje, ojačava, istinski prihvaća i vrednuje čovjeka, Tebe. Ovo posebno podcrtavam jer se nerijetko ‘zapletemo’ u negativnim reakcijama ljudi koji su nas povrijedili, a izlaz nije u racionalnom i verbalnom razračunavanju i traženju poštovanja, nego u nadilaženju uvrede i otvorenosti Apsolutnoj ljubavi. Za navedeno je potrebno ljudsko osvještavanje i odluka, pa i ako je bol prevelika, bar poželjeti oprostiti, jer oproštenje je nužnost. Može se uočiti da je praksa najvažnija, jer samo razumijevanje oslobađa um, ali u srcu se rađa i nastanjuje ljubav. U srcu se događaju ‘bitke’ između željene i potrebne ljubavi te očaja, i života i patnje, kao i čežnje za ostvarenjem poslanja i svih prepreka da se isto ostvari. Stoga nam je ozdravljati srce. Prijeđimo u praksu.
Prvo je spoznaja istine o nama, Tebi, meni, svakom čovjeku, a potom odluka za svoj neponovljiv, darovani život, te time i sve ono što nam je potrebno da se razvije, nadasve ljubav i privrženost. Postoje duhovno-antropološke zakonitosti koje je potrebno raspoznati, dati im priliku da se naš život po njima razvija, ali i ozdravlja.
Nigdje i nikada u svijetu neće postojati nitko kao što si Ti, Tvoje postojanje već je vrijednost – darovanost Tebe svima nama. Zastani u sabranosti nad ovom činjenicom i odluči se za nju, prihvati je!

Ti si Nečiji dar, taj Netko je apsolutna dobrota i ljubav, zato ništa što se od Stvoritelja stvara ne može biti bezvrijedno.

Ti si stvorenje svoga Stvoritelja, vrednota od Vrednote. Na neki si način darovan samome sebi, no nužno je da se prihvatiš, da bar poželiš ako Ti je silno teško.
Dragocjen si po svojoj originalnosti, jer ono što Ti možeš ovome svijetu dati po ostvarenju baš svog životnog talenta, nitko drugi ne može. Otkrivaj taj talent, poslanje i odlučuj se biti vrhunski u njemu. Zapamti, Ti si ono za što se odlučuješ!
Kršćanin, pak, zna da je Krist dao svoj život za njega. Pa zar je to mali znak ljubavi i sigurnosti da čovjek vrijedi?! Prepusti se toj darovanoj Ljubavi. Bog iz te ljubavi stvara čovjeka i trajno ga prati! Dopusti Mu da Te zakrili sobom, jer u Njemu ozdravljaju i manjkavosti povjerenja koju su nam ljudi, naši bližnji trebali pružiti. On je lijek i liječnik!


Svrha našeg postojanja očituje se u darovanosti, dijeljenju sebe drugima. Taj drugi pored Tebe je Tvoja potreba i smisao življenja. Kao što si od Stvoritelja stvoren, čovjeku si darovan, bez njega ne postojiš u punini. No ako gledaš u čovjekove manjkavosti, u muci si i posljedično sebe obezvrjeđuješ. Ne daj se zavarati, praštaj čovjeku jer tako držiš sebe iznad uvrede, ostaješ u dostojanstvu. Gledaj ga ‘ispod maske’ jer nitko se ne rađa da bi bio zao, životne okolnosti na koje on postupno pristaje, nerijetko ga čini grubim, osvetoljubivim… Ne gledaj u to ljudsko, nego temeljno, ono originalno, od Stvoritelja stvoreno. Ustraj! Ne samo da se s vremenom događa Tvoja sloboda, nego i sustvarateljski pomažeš svome bližnjemu da se promijeni na dobro.
Prihvaćati čovjeka zapravo je prvo, temeljno poslanje svakoga od nas. Po ovome smo mi oni koji služe, darivajući doživljenu ljubav – besplatno smo dobili, stoga smo pozvani besplatno i darivati. To je misterij za svijet, no nije za čovjeka koji uspijeva ustrajati u ovim zakonitostima. Iskustva pokazuju da je moguće i da se ta sreća ne da mjeriti s niti jednim životnim uspjehom. Činimo dobro za sebe ovoga Uskrsa, otkrijmo si osobno dostojanstvo, davno od Ljubavi darovano.

Total
0
Shares
Prev
Sretan i blagoslovljen Uskrs – Tomislav Ivančić

Sretan i blagoslovljen Uskrs – Tomislav Ivančić

Uz misli našeg utemeljitelja prof

Next
Novi život – iskustvo hagioterapije

Novi život – iskustvo hagioterapije

Istinitost podataka jamči centar koji je tekst ustupio


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati