Iz arhive, pripremio: Mirko Čosić, mr. sc.

Opasnost publiciteta suicida

Publicitet koji mediji daju samoubojstvu jedan je od čimbenika koji ranjivu osobu može navesti na to da izvrši suicid. Najopasnije su priče koje dobivaju najveći publicitet, pojavljuju se u različitim programima, na svim tv-postajama, u tiskanim medijima i na internetu, osobito ako uključuju poznate osobe.

Istraženo je da nakon što televizija izvijesti o samoubojstvu, u sljedećih deset dana poraste broj samoubojstava. “Wertherov efekt” je termin koji označava oponašanje ili kopiranje samoubojstava. Nastao je na temelju događaja iz 1774.godine, kada je objavljen Goetheov roman, koji je izazvao brojna samoubojstva.

Slično se dogodilo i nakon objavljivanja romana „Ana Karenjina“, zatim u New Yorku, nakon izlaska knjige “Final Exit” Dereka Hamphrija, te u Francuskoj nakon izlaska priručnika “Samoubojstvo, naputci za uporabu”. Davanje publiciteta samoubojstvu može stvoriti ideju da je ono normalno.

Smrt Kurta Cobaina pokrenula je seriju suicida, kao i smrt Marilyn Monroe, budući da su se ti događaji prikazivali u suviše romantičnom i pozitivnom svjetlu. Način prikaza suicida u medijima utječe na to hoće li se broj takvih događaja povećati ili smanjiti, posebno kod adolescenata.

Naravno, mora se izvještavati i o takvim događajima, ali je važno voditi računa o tome da prikazivanje čina samoubojstva potiče domino efekt. Ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubojstvima ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih preokupacija među adolescentima i mladim odraslim osobama, na koje ima najveći utjecaj.

Kako izvještavati?

Tijekom 2006. godine Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, u suradnji sa skupinom psihijatara, dostavilo je medijima upute o tome kako izvještavati o samoubojstvima, a u kojima je istaknuta velika uloga medija u prevenciji samoubojstava!

Senzacionalistički pristup u pisanju o samoubojstvima može negativno utjecati na potencijalnog samoubojicu tako da oponaša način na koji je suicid već počinjen. Evo nekih preporuka iz te upute:

  • Statističke podatke treba tumačiti pažljivo i ispravno.
  • Treba se koristiti autentičnim i pouzdanim izvorima informacija.
  • Usprkos pritisku treba postupati pažljivo sa spontanim komentarima.
  • Uopćavanja na osnovi malih brojeva zahtijevaju posebnu pažnju i treba izbjegavati izraze kao što su “epidemija suicida” ili „mjesto s najvišom stopom suicida na svijetu”.
  • Treba odoljeti izvještavanju o suicidalnom ponašanju kao “razumljivom odgovoru na društvene i kulturne promjene ili degradacije”.
  • Senzacionalističke reportaže o samoubojstvima trebalo bi uporno izbjegavati, posebno kada je riječ o poznatim osobama.
  • U reportaži treba navesti bilo koji mentalni problem koji je ta poznata osoba imala.
  • Reportažu treba svesti na najmanju moguću mjeru.
  • Izbjegavati pretjerivanje.
  • Izbjegavati fotografije umrlog, upotrijebljenog načina i scene samoubojstva.
  • Naslovi na prvoj stranici nikada nisu idealno mjesto za reportaže o samoubojstvima.
  • O samoubojstvu ne govoriti kao o neobjašnjivom ili pak pojednostavljeno.
  • Izbjegavati detaljan opis načina samoubojstva i načina nabave sredstava.
  • Korisno je naglasiti mnogobrojne čimbenike koji utječu na izbor suicidalnog ponašanja.
  • Samoubojstvo nikada nije rezultat jednog čimbenika ili događaja. Obično je uzrokovano složenom međuovisnošću brojnih čimbenika poput mentalne ili tjelesne bolesti, zlouporabe supstancija, obiteljskih problema, međuljudskih sukoba i životnih stresova.
  • Samoubojstvo ne treba opisivati kao način kojim je osoba riješila osobne probleme kao što su bankrot, akademski neuspjeh, seksualno zlostavljanje.
  • Reportaže trebaju naglasiti utjecaj koji samoubojstvo ima na obitelj i druge preživjele, u smislu stigme i psihičke patnje.
  • Veličanje žrtve samoubojstva kao mučenika i predmeta javne pohvale može sugerirati podložnim osobama da njihovo društvo cijeni suicidalno ponašanje. Umjesto toga, naglasak bi trebao biti na žaljenju zbog smrti te osobe.
  • Opisivanje fizičkih posljedica neuspješnih pokušaja samoubojstava (oštećenje mozga, paraliza itd.) može djelotvorno odvratiti od pokušaja suicida.
  • Ne objavljivati fotografije i oproštajna pisma.
  • Ne izvještavati o specifičnim detaljima načina samoubojstva.
  • Ne davati pojednostavljena objašnjenja.
  • Ne veličati samoubojstvo ili praviti senzaciju od njega.
  • Ne koristiti religijske ili kulturne stereotipe.
  • Nikada ne okrivljavati.

Usporedba stopa suicidalnosti

Mađarska je imala stopu suicida 44%, ali su tu brojku prepolovili programom prevencije koji je uključivao obiteljske liječnike, psihijatre i medije.

Hrvatska nema tako velikih problema kao Finska ili Kina; stopa suicida kod nas se kreće između 18 i 19 %; u Sloveniji je ona 25%, a u Italiji samo 7%. Općenito, na Mediteranu ljudi znatno rjeđe dižu ruku na sebe.

U sjevernim krajevima Hrvatske stopa suicida raste i do 40%, dok je u Istri između 16 i 22%, a u Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji 13%. Iako se čini kako su zimski mjeseci depresivni, statistika to pobija. Tragični su događaji koncentrirani na travanj, svibanj i lipanj. Taj paradoks pojašnjava se time što se osoba lakše identificira sa zimskim lošim vremenskim prilikama, a kada grane sunce, izostaje identifikacija s okolišem.

Svakih 40 sekundi u svijetu netko izvrši suicid, a u 95% slučajeva riječ je o psihijatrijskim bolesnicima. Svaki takav čin pogađa i traumatizira najmanje 6 bliskih osoba.

Predispozicije i „okidači“

Suicid nije posljedica emocionalne krize, nego rezultat predispozicija i „okidača“. Predispozicije se nalaze u genetici, negativnim životnim iskustvima u ranom djetinjstvu kao što je zlostavljanje, a ulogu imaju i kronične bolesti te zloporaba sredstava ovisnosti.

„Okidači“ nisu uzroci i mogu biti vrlo različiti – od financijske krize do nesretne ljubavi, čak i naslovi u novinama. Primjer je jumbo plakat za sportsku opremu u koji samoubojica gleda dok stoji na krovu zgrade, a na kojem piše: „Just do it“.

Spomenimo i nebičan fenomen nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, prema iskazima svjedoka, osobe koje su sudjelovale u masovnim partizanskim egzekucijama zahvaćalo bi neubičajeno stanje. Ta je posebna pojava nazvana partizanskom bolešću i posebno je napadala žene.

Pri napadu bolesti ljudi bi se savijali po zemlji u grčevima i, iskrivljeni i zasukani na tlu, škripeći zubima i zapjenjeni, tražili u deliriju žrtve da ih zakolju. Ta je bolest poprimila takve razmjere da danas međunarodna znanstvena literatura bilježi razne studije o toj temi. Npr. Paul Parin promatrao je 200 slučajeva partizanske bolesti, što dokazuje njezinu rasprostranjenost i mnoštvo zločina koji su bili počinjeni.

Isti pisac podržava činjenicu da simptomi partizanske bolesti nemaju nikakve veze s redovitim ratnim neurozama (Bleiburška tregedija Hrvatskog naroda – Die Kriegs neurose der Jugoslawen, Paris 1949.).

Domovinski rat

Od 1990. godine do 2005. godine među hrvatskim braniteljima zabilježena su ukupno 1632 suicida. Prosječna životna dob počinjenja suicida kod hrvatskih branitelja je 38 godina, pri čemu je najmlađi branitelj koji je počinio suicid imao 18 godina (slučaj zabilježen 1994. godine). Među braniteljima su 95% suicida počinili muškarci, a 5% žene.

Stope suicida dragovoljaca (onih koji su u Domovinskom ratu sudjelovali 100 i više dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. godine) uglavnom su niže ili na razini stopa samoubojstava u civilnoj muškoj populaciji, osim za 1999., 1995. i 2003. Najviše suicida počinili su branitelji iz grada Zagreba, njih 12,84%, a slijede ih oni iz Osječko-baranjske županije.

Od 1991. do 2005. godine samoubojstvo su počinila 1632 branitelja, prosječne životne dobi od 38 godina. Najmlađi branitelj koji je počinio suicid imao je samo 18 godina.

TEOLOŠKI PUT DO ZDRAVLJA

U enciklici o kršćanskom smislu ljudskog trpljenja Spasonosno trpljenje – Salvifici doloris (SD) papa Ivan Pavao II., razmišljajući o svijetu patnje u njegovu osobnom i zajedničkom značenju, ističe kako se ne može zaobići činjenica da se tijekom povijesti u nekim razdobljima i na nekim prostorima ljudskog postojanja ta patnja gomila na osobit način.

To se, primjerice, događa u slučajevima prirodnih nepogoda, pošasti, velikih nesreća ili potresa te raznih društvenih zala. To je slučaj napose u ratnim uvjetima koji uvijek nose težak teret stradanja i ljudske patnje (SD br. 8.).

Teološki put ozdravljenja povezuje nas s bezuvjetnom Božjom ljubavlju koja gradi naše povjerenje u Stvoritelja, Boga – Oca. Vjera ili povjerenje spoznaja je da nas Stvoritelj voli, da Mu je stalo do našeg života.

Vjera znači i očekivati samo dobro jer je Stvoritelj apsolutno dobar te se na Njega možemo posve osloniti. On nam želi činiti samo dobro i voditi nas prema zdravlju te nam želi biti osobni prijatelj! Promatrajući Stvoritelja svojim duhovnim očima i licem, i izgovarajući: „Bože, ja ti vjerujem da će biti dobro, vjerujem da mogu biti zdrav/a; vjerujem da mi sve opraštaš…“, doživljavat ćemo slobodu, radost i olakšanje, što će dovesti do ozdravljenja od svih trauma i muka.

Pamćenje i sjećanje najbolje ćemo izliječiti unošenjem zdravih i dobrih misli u pamćenje te izgovaranjem pozitivnih iječi, riječi nade i povjerenja, kao i svakodnevnim činjenjem dobrih djela.

Važno je vježbati pozitivne riječi, dobra djela i vrline, pamtiti tekstove koji ohrabruju, ponavljati misli koje nas ozdravljuju, imati na pameti mudre anegdote, znati ispričati vic.

Osobito je potrebno trenirati naviku da se na svoje pogreške i samosažaljenje nasmijemo i da ne dopustimo da nam prođe dan a da se nismo nasmiješili. To ponajviše pomaže da naša duša shvati i prihvati kako Stvoritelj vodi naš život i sve trenutke, kako će sve biti dobro i završiti neočekivano sretno za nas.

Teološki put do ozdravljenja od trauma duha omogućuje izlazak iz boli uvreda i rana koje su nam drugi zadali. Početna pozicija i toga puta jest posvješćivanje ključnih istina koje nas podižu na razinu na kojoj je moguće iscjeljenje – na duhovnu razinu.

Terapija se sastoji od konkretnih vježbi koje je potrebno strpljivo usvajati i prakticirati.

1) Potrebno je izaći iz svakidašnje buke i navika, i dopustiti duši da progovori i izrekne sve svoje boli i muke. Prepoznat ćeš da u tebi leži nešto što se protivi Bogu – posebno u pogledu tvog sudjelovanja u Domovinskom ratu.

Možeš osjetiti kako bujica nagomilanih pitanja odjednom postaje glasna: „Tko te je stavio baš u ovaj svijet; tko te poslao u Domovinski rat; zašto si baš ti sve to morao proživjeti i tko zapravo drži tvoj život i tvoju sudbinu u svojim rukama?…“

Međutim, drugi dio duše govori ti da nisi ništa pogriješio, da je Bog tvoj prijatelj i da će sve biti dobro jer čitav svijet i samog tebe on drži u svojim rukama. On te poslao u rat, On je dopustio da ti se dogodi i patnja i ranjenost. Zašto? Da ga u svojoj muci i patnji pozoveš, da ga ne zaboraviš i povjeruješ kako je on jači od svih tvojih muka i posrtaja.

On je jači od svih tvojih krivica, grijeha i strahova. On čeka na tebe da preobrazi tvoju slabost u snagu. On čudesno može vratiti sve tvoje prijatelje koje si izgubio na ratištu, on će vas ponovno združiti u zajedništvo i prijateljstvo, i stvoriti novo nebo i novu zemlju; on je gospodar svih dana i vremena.

Nijedna tvoja patnja nije zaboravljena i nevažna „jer svaki jecaj postati će zlatnik, a tvoje suze dati će đerdane“, kako poručuje i Tin Ujević. Odlučujuće je da shvatiš kako je Bog na tvojoj strani, nikad na strani osuda i optužbi, nikad na strani grizodušja i krivica.

On te neće osuditi zbog onog što si učinio i što ti se događalo u ratu, nego će te izliječiti, osloboditi svake krivice i boli, dati ti život o kojem nisi ni sanjao. Ne zaboravi kako si sada u vremenu kušnje i muke, ali i na putu učenja o tome kako imati povjerenja u Boga. Bitno je ostati u pouzdanju: Bog je uvijek uz tebe i gleda te.

2) Potom promatraj u duhu Isusa kako te poziva da mu se približiš. On te bezuvjetno voli i posebno si mu drag ti koji si išao u rat i koji si se suočio s tolikom patnjom i žrtvom i bio spreman dati život za druge. Ti si kao Isus. On te želi zagrliti i reći ti kako si izvrsno učinio što si se odlučio boriti za slobodu svoje domovine i svojih najmilijih. Ovo je pravi trenutak da Isusu ispričaš sve što te boli. On je suvereni vladar neba i zemlje, o njemu sve ovisi u povijesti čovječanstva i u tvom životu.

3) Izaberi Isusa za prijatelja kome ćeš povjeriti i najtajnije misli i želje. Moli ga da te liječi i nikada se ne udalji od tebe, da neprekidno bude uz tebe.

4) Rasti u povjerenju u Isusa ponavljajući si: Isus mene voli, on me htio i poslao u svijet i u rat. Nisam sam jer je sa mnom Bog.“

5) Prođi s Isusom sve detalje svog života od začeća do danas. Bog te stalno uzdržava i stvara. Postani svjestan kako nikada u svojoj prošlosti nisi bio sam. Isus je bio u svim tvojim mukama, bolima, depresijama, tvojim ratnim situacijama; bio je s tobom u rovu, i onda kada si mislio da nećeš preživjeti. A sada si živ! Zahvali mu što te sačuvao i osluškuj njegov glas u sebi. Bog ima za tebe još puno toga novog i lijepog što bi mogao učiniti. Sprijatelji se s Isusom Kristom.

6) Posvijesti si da Bog može i hoće činiti samo ono što je za tebe dobro. Bog te nikada ne može prestati ljubiti. S Bogom si neuništiv.

7) Odluči da više nećeš izgovarati negativne riječi i da nećeš misliti negativno i zločesto, nećeš mrmljati i činiti grijeh.Odluči govoriti zdrave riječi i misliti uspješne misli. Bog i ti zajedno možete sve. Govori si često: Vjerujem da će sve biti dobro. Ja sam u duhu zdrav i vjerujem da ću postati zdrav i u psihi i u tijelu.“

8) Središte čovjeka je Bog. Stoga čovjek ne može duhovno živjeti niti napredovati bez Boga. Inače će samo životariti. Bog je čovjeku pravi Otac. Oslonjeni na nebeskog Oca branitelji mogu biti još zdraviji nego što su to bili prije odlaska u rat. Zamoli Oca nebeskog da bude središte tvog bića, da bude s tobom, središte tvoje osobnosti.