Piše: Ana Perišić
Prošlim ponedjeljcima iz prethodnog broja časopisa Hagio.hr, objavljen je niz članaka kako iz ovisnosti u slobodu. Sada ćemo, pak, govoriti o odgovornosti, onoj čovjekovoj sposobnost koja predstavlja vrhunac njegove slobodne opredijeljenosti za vrednote.
Čovjek nije bilo tko, on je svrha postojanja svijeta, on je razlog zbog kojeg je stvorena cijela priroda i životinjski svijet, sve je njemu podređeno. No čovjekovo postojanje odražava se u prepoznavanju svrhe osobnog, originalnog postojanja i stalnog truda da se baš ti njegovi talenti razvijaju u neizmjernost. Zamka leži na dvije razine, prva je u tome da čovjek ne osvještava tko on temeljno jest i tko je kao neponovljivi original, a druga je ako ne pronalazi odgovor na pitanje što razvoj njegove originalnosti znači za drugoga, zašto je za njega drugi bitan. Iz napisanoga čovjek bi mogao pomisliti da je svaka njegova želja dio njegovog poslanja, njegovih talenata, te bi time i razvoj istih bio njegov uspjeh. No to nije tako.
Ono što današnji svijet stalno nameće je uživanje, imanje, trud oko materijalnog, prestiž, moć. I što više čovjek u tome napreduje, to mu se čini da je vrijedniji, bez obzira koga će „pregaziti“ ili uskratiti za dobro koje misli da samo njemu pripada. Ne, to nije put do vrijednosnog ostvarenja čovjeka. Nažalost, susrećemo i mnoge deklarirane kršćane koji su do svojih ovozemaljskih uspjeha došli iskorištavajući slabije od sebe, kroz korumpiranost, nepoštivanje zakona, niz malih ili velike laži – govoreći i čineći jedno, a živeći nadasve grešno. Često te osobe „kupuju“ svoj status među poštenim svijetom, nerijetko kroz donacije potrebnima ili u izgradnju crkvenog dobra. Uskraćujući druge, „daruju“ im ono što im ionako pripada.
U Crkvi se jasno kaže da je nužno odijeliti grijeh od grešnika. Točno, no ne smijemo, opravdavajući čovjeka, ostaviti ga u zlu tog istog grijeha. Potrebno je sve učiniti da se grešnika potakne na pokajanje, ispravak svega što se ispraviti može i uputi na pravi put, tj. da ne ostane u svojoj vlastitoj „žabokrečini“. Jesmo li se spremni osobno suočiti sa svojom nemoći da grijehu i grešnim prigodama kažemo: Ne?! I jesmo li spremni to tražiti od naših bližnjih, drugih kršćana, pa i državne vlasti? Promjena ide najprije od nas, no potrebno je prestati „zatvarati oči“ pred zlom općenito. Jesam li svjestan/na svojih slabosti i jesam li u strahu da se ne zamjerim bližnjima i moćnicima, presudna su pitanja da postignem temeljni stupanj odgovornosti za vrednote koje su mi povjerene.
Svaka vezanost za zlo je ovisnost, nije riječ samo o sirotim narkomanima, kockarima, alkoholičarima i sl. Ovisničko ponašanje u našoj zemlji zabrinjavajuće je, ali puno veći problem je „korumpiranost ljudskog srca“, kad čovjek ne čini ono što bi trebao, nego ono što se sviđa njemu i onima koje slijedi. Stoga je očekivano da mnogi, potaknuti zloćom drugih, postaju tako jadni da bez droge, alkohola…, prejedanja, ne mogu.
Što nam je činiti?
Potrebno se izdignuti iznad mjerila svijeta, osobnih malih željica, obezvrjeđivanja svog i tuđeg dostojanstva i poslanja, te pokazati iskrenu poniznost pred Stvoriteljem. Oholost je ona zasljepljujuća slabost koja nas polagano odvlači od odgovornosti za Stvoriteljevu sliku o čovjeku i jedino ono originalno što je On kao poslanje ugradio u Tebe, mene i drugoga, začećem za ovaj svijet. Sve što je izvan toga, promašen je život. Zato treba žaliti čovjeka. Izlaz je najprije u osviješćivanju gdje si pogriješio/la – gdje si u zlu, grijehu, a svaki sljedeći korak je put u slobodu za dobro.
Imam osobno iskustvo kada sam bila zaslijepljena jednom davno proživljenom slabošću koju sam nedugo poslije potisnula duboko u pamćenje. Dugo vremena poslije primijetila sam da opravdavam tuđe slične slabosti i da posežem za oblikom zadovoljstva materijalne prirode. Autosugestijom toga se nisam mogla osloboditi. Počela sam se „skrivati“, ujedno i opravdavati. Na svu sreću u toj mojoj muci susrela sam blisku osobu pronicljivog duha i velikog životnog iskustva, koja me pitala jesam li iskrena pred sobom, dodavši da ni Isus na ispovijedi ne oprašta ono za što se iskreno ne kajemo. Kao da je „svjetlo“ njegove riječi obasjalo moju savjest, definirajući moj grijeh, zabludu i lažnu samilost prema drugima. Ta spoznaja je bila kao operacija, tek je tada trebalo prihvatiti slobodu jer je ona tu ako se mi odlučimo za vrednote. Nije više bilo ni boli jer sam pogriješila, dobila sam novu priliku da živim po prirodnom i moralnom zakonu, ali i da imam hrabrosti druge upozoriti o istome. Za mene ljubav više ne isključuje odgoj za dobro. No nije lako uvijek uočiti svaku svoju pogrešku ili zastranjenost pa je potrebno imati strpljenja sa samim sobom, te time i s drugima.
Hagioterapijski pristup ne bavi se simptomima ljudske zloće, ovisnosti ili drugog vida nedostojanstvenosti čovjekovog života, nego ozdravlja uzrok ljudske oštećenosti i temeljnog neznanja.
Čovjek pati na više razina: na egzistencijalnom, antropološkom i ontološkom području. Svaki čovjek od početka svoje svijesnosti postavlja sebi pitanje: Što je to vrijedno za što se isplati živjeti, otkuda patnja u ovom svijetu i kuda idemo sa smrću? Izbjegavajući ova egzistencijalna pitanja, samo se više uvlačimo u tjeskobu ili se oslanjamo na ovaj život te time i ugađanje tijelu, što je produžetak življenja u tjelesnosti. Ta patnja preslikava se na čovjeka pojedinca, njegov neponovljiv život i sve sposobnosti koje su mu darovane za razvoj. Ako čovjek ne zna tko je, ne zna tko može biti i cijeloga sebe ne ulaže u svoj razvoj, teško da može pronaći temeljni smisao.
Izlaz je u otkrivanju Izvora svoga postojanja, a suživotom s Njim, ono što je On „prelijeva“ se u Tvoju zbilju, Tebe kao osobu, Tvoju duhovnu dušu. Čovjek je relativno biće u svojoj duhovnoj strukturi, ali je pozvan u neizmjerni razvoj po otvorenosti Apsolutnom bitku, Stvoritelju, Ocu. Čovjek dok god postoji živi od Stvoritelja, no hoće li se ostvarivati u svojoj originalnosti ovisi o svjesnoj opredijeljenosti za neponovljivi talent. Ako je Stvoritelj vrednota sama, onda ništa što od Njega dolazi nije bezvrijedno, ali On u svojoj apsolutnosti može u čovjeku ostvarivati jedino ono što je kao sjeme utkao u ljudsku neponovljivu osobnost. Stoga živjeti izvan svoje originalnosti predstavlja poricanje temeljne vrijednosti, što uvijek vodi u neki oblik ovisničkog ponašanja i neodgovornosti. Zato živeći na tragu temeljne istine, uz svjesnost svoga poslanja, postaješ odgovorna osoba, postaješ sretan čovjek.
Uzmi vremena iz vreve dana, iz muke svih stvarnih i nametnutih obveza, i promisli:
- Što danas Tvoja nutrina, Tvoj um kaže: tko si? Budi iskren/a prema sebi!
- A što je stvarna čežnja Tvoga srca? Ne osvrći se na nemoć koju uočavaš, razočarenje i nepovjerenje, samo pusti da se „izbistri prava slika Tebe“.
- Pogledaj: otkud Ti život? A tko je životvorac/Životvorac? Je li stvarno misliš da vjeruješ Stvoritelju ili čovjek (Ti) sam sebi kroji sudbinu? Zašto Stvoritelj za Tebe ne postoji ili Ti je, pak, dalek, nedokučiv…, misliš da si Ti za Njega nepoznati mali stvor?
- Je li netko donio u svijet informaciju o tome tko je Životvorac? Tko je On? Zašto misliš da moraš biti član Crkve da bi Ga susreo/la? A ako jesi kršćanin/ka zašto Ga ne susrećeš u Crkvi? Zar je On jedino Zakonodavac? Isus Nazarećanin kaže da je On ljubav sama! Pogotovo ako si vjernik/ca zaustavi se na riječima Isusa Krista u evanđeljima, kakav je On u susretu s ljudima, patnicima? Pisci toga vremena kažu da je prošao zemljom čineći samo dobro, liječeći srca slomljena…
- Za početak dovoljno je da kažeš „da životu!“. Samo s vjerom gledaj tu svoju odluku. Podsjećaj se često kroz dan na nju.
- Budi hrabar/ra, pokaj se za sve što Te ne čini dostojanstvenom osobom, jer samo se „u nove mješine ulijeva novo vino“. Odluka je na Tvojoj strani. Da bi se razvijao/la potrebno se odreći „privida života“. Nije Tvoje dostojanstvo u časti, moći i novcu, no nije ni u beznadnosti u koju Te uvode ovisnosti. Tvoj Ti je život darovan da mu služiš, ostvarujući neponovljivi talent, a samo to uvodi u mir srca, radost cijeloga bića, pa u konačnici i slavu svijeta.
- Ustraj promišljajući i odlučujući se za svoj originalni i neponovljivi talent, čežnju, poslanje. Ustraj, ponavljam, jer se cijelo naše biće razvija po onome za što se odlučujemo. Potreban/na si svijetu, nama, zato svi čekamo Tvoj odgovor. Tvoja sreća je u odgovoru na ponudu Apsolutnoga.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
