Piše: Lana Poljak Branisavljević
POSEBNI DANI
Svaki novi dan nama je dar, svako doba godine na svoj način je posebno, no, postoje dani koji su po nečemu posebniji od drugih. To su dani koji nas podsjećaju na nešto veliko, nešto posebno, nešto dragocjeno u našim životima. Na poseban način u nama žive dani poput onih kada smo sklopili brak, kada smo po prvi puta primili u naručje svoje dijete, kada smo završili fakultet, kada je netko nama drag otišao s ovoga svijeta…
No, svi ti nama dragocjeni trenuci bili bi “bez boje”, “bez punine”, u konačnici bez smisla, da sam Stvoritelj jednog dana nije učinio poseban “zahvat” u povijesti čovječanstva i spustio se u stvarnost baš svakog čovjeka na ovom svijetu. Onaj koji je svemoć i silina, snaga i jakost, “ulazi” u krhkost, nemoć i nježnost malenog djeteta. Onaj koji se u trenutku tvoga stvaranja zagledao u tvoje oči i zadivio nad tobom, koji te ljubi više od svake ljudske, pa i najiskrenije ljubavi i danas se “spušta” k tebi, u tvoj život, u tvoju radost, u tvoj ponos, u tvoju slabost, u tvoje poniženje, u tvoju tugu, u tvoju samoću i kaže ti: ” U mene gledaj! Moje oči su pune ljubavi za tebe! Moje srce se želi s tvojim srcem sjediniti!”.
Pitam se, ima li veće ljubavi od Njegove za tebe i za mene? Odazivaš li se tom Njegovom pozivu na ljubav? Kako si se danas konkretno na njega odazvao? Zahvaljuješ li za dar svoga života? Znaš li prihvatiti onog čovjeka pokraj sebe, onoga koji ti “baš i nije simpatičan”?
Ljubav je konkretna, jednostavna i uvijek plodonosna. Ljubiti znači prihvatiti. Ljubiti znači vidjeti ono “skriveno” dobro u drugome. Ljubiti znači rado praštati. Ljubiti znači pristajati uz istinu. Ona nemoguće stvari čini mogućima. Ona uvijek izvodi na dobro. Ljubav koja je došla na ovaj svijet treba tebe da tu ljubav proneseš tamo gdje živiš, prolaziš, radiš, voziš, kupuješ…tamo gdje je “hladno”, gdje je razdor, tamo gdje ljudi nisu doživjeli prihvaćenost, tamo gdje ljudi ne vjeruju da ima Netko tko ih ljubi…
Na jednoj prekrasnoj izložbi fotografija kojoj sam imala prilike prisustvovati ovaj tjedan, a koje su prikazivale život beskućnika, ispod jedne fotografije je pisalo:” I ja želim biti vidljiv. Želim da me netko pogleda u oči.” Da, dragi prijatelju, potrebno nam se ovih dana još više zagledati u oči našeg Stvoritelja, u Njegove oči pune ljubavi. Tada će naši dani zaista biti posebni, ispunjeni, osmišljeni…I tada ćemo “drugim očima” moći promatrati svijet i svojim pogledom, bez puno suvišnih riječi, donositi ljubav…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
