Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Čuvši za hagioterapiju, djevojka je nazvala iz strane zemlje. Nakon konvencionalnog liječenja koje je prošla i traženja psihijatrijske pomoći, pomislila je da joj treba i hagioterapija. Bila je vrlo ustrajna u traženju izlaza iz svoje situacije.
Imala je nesanicu tako da danima nije spavala, doživljavala je tjeskobu kao fizičku bol te je patila od straha pred svim i svakim, a ponajviše pred neuspjehom ostvarenja vlastitog života. Uz to je osjećala krivnju jer je razočarala ljude oko sebe. Na prvi zakazani susret došla je mlada, vedra i nasmijana osoba (kako često vanjski izgled zavara i prekrije stvarno stanje nutrine!). Uspjela je ispričati cijeli svoj život što ju je i samu iznenadilo jer, priznala je, nikad nikome nije otkrila tako intimne detalje. Ono što je ispričala bili su simptomi koji u hagioterapiji primarno nisu važni. Trebalo je otkriti život koji ona napušta, uzrok muke: zašto je neslobodna, zašto je vezana za ljude oko sebe, zašto ne može spoznati i donijeti odluku za svoju budućnost. Došlo se do situacije da je bila zlostavljana od svog mladića te da je u ranom periodu života bila napušteno dijete. Uzrok njene patnje bio je u vapaju za ljubavlju te potrebi da pokuša zadržati naklonost ljudi oko sebe (zato je i trpjela zlostavljanje).
Činilo joj se da nije vrijedna i da taj mladić jedini pokazuje naklonost prema njoj.
Na hagioterapijskim susretima posredovala joj se Stvoriteljeva opstojnost i apsolutna ljubav. Trebalo ju je dovesti do spoznaje da baš ona egzistira u toj ljubavi. Budući da je duh neograničen u prostoru i vremenu, znači da je i u onom periodu njezinog života, kad je bila ostavljena od svojih najbližih, zapravo bila zaštićena u toj istoj nježnosti i dobroti. Da bi joj se to moglo temeljito prenijeti, bilo je potrebno da se hagioasistentica svakodnevno osobno podsjeća na Stvoriteljevo postojanje u trenucima vlastite samoće. Vlastitu uvjerenost mogla je onda prenijeti i na hagiopacijenticu te se tako stvorilo ono bitno povjerenje kao prešutna konstatacija: „Razumijem te, znam, prošla sam to i sama.“
Ono što ju je vratilo k njoj samoj bila je usredotočenost na postojanje ljubavi i dobrote, potom otkrivanje vizije njenog života. Također, bilo je bitno ne obazirati se na propušteno vrijeme (budući da je zbog toga osjećala grižnju savjesti). Bila je poučena kako gledati naprijed – danas se odlučivati za svoj život, sposobnosti, poslanje. Na koncu je prošla i praštanje, kao poticaj za potpunu slobodu od svih ljudi koji su je povrijedili i od nje imali osobna očekivanja.
Hagioterapijski susreti održavali su se samo dva tjedna. Nakon godinu dana do Centra je stigla provjerena informacija da joj se život potpuno promijenio, da je sretna. Prekinula je s mladićem koji ju je zlostavljao i oprostila mu, pronašla je dobar posao i upisala studij. Potvrdila je da ju je kroz krizno razdoblje nosilo iskustvo koje je proživjela i nadvladala hagioasistentica. Njen odaziv životu potaknuo ju je da i ona to isto učini. Potom, bila je uporna u svakodnevnoj primjeni onoga što je na hagioterapiji čula. Svakodnevno je pronalazila vrijeme za sebe u promišljanju, otvaranju vrednotama te donošenju odluke da bude vrhunsko biće. Vremenom je izronila u svoju originalnost i postigla „duhovni imunitet“ za nove iskorake. Sve je to rezultiralo njenom promjenom.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
