OZDRAVLJATI
Piše: Lana Poljak Branisavljević
Upravo sam se vratila sa jednog događanja na kojem su nastupala djeca iz dječjeg vrtića. Bili su odjeveni u narodne nošnje prigorskog kraja. Rasplesani i razdragani, u malenim lanenim haljinama i hlačicama, u malenim šareno vezenim prslucima, sa pletenicama na glavi, privlačili su poglede svih nas koji smo sjedili u publici. Okretala sam se oko sebe vidjeti lica ljudi. Svi su bili ozareni i raznježeni, nitko nije mogao suspregnuti osmijeh, a poneki i suzu. Ponovno mi je tada prošla kroz glavu ona istina – na djeci se, zaista, duša odmara i liječi. Zaželjela sam što duže zadržati tu čistoću pogleda i radost srca. Zaželjela sam upiti tu jednostavnost i ljepotu koju djeca nose. Samo promatrajući njih doživjela sam kako me Stvoritelj tako djelotvorno ozdravlja od svih negativnosti u koje sam zadnjih dana bila uronjena.
Već imam iskustvo kako će se zlo uvijek truditi ” ispiti” naše snage ili nam zadržati pogled na onome što ne valja ili što nije dobro. Potrebno je u sebi učiniti zaokret, u našim mislima, u pogledu, u riječima, u našim postupcima…Potrebno nam se iskreno od srca nasmijati i konačno maknuti taj mrki pogled kojim često gledamo oko sebe. Potrebno nam je prestati neprestano tražiti neke “krivce”, bilo u nama samima ili ljudima oko nas ili pak ustrajati u svojoj tvrdoglavosti ili samosažaljenju. U šali je naš profesor Tomislav Ivančić znao reći: “Budimo normalni ljudi!”. Kako jednostavnan zahtjev, a istovremeno u našoj svakodnevici tako teško ostvariv, zar ne?
Biti normalan čovjek znači biti na strani Dobrote. Ne govoriti o Dobroti, ne umjetno hiniti dobrotu, već bez puno riječi, licem, pogledom zračiti to Dobro. Baš poput djeteta! Jer Dobrota se vidi! Nju ne možeš sakriti! No, ona lažna, neiskrena namjera “upakirana” pod lažno “dobro” uvijek bude, prije ili kasnije raskrinkana. Vjerujem, dragi čitatelju, da zasigurno i ti imaš takvo iskustvo. Sada mirno sjedni i opušteno diši… Dopusti da ti duša odahne…Osluškuj tišinu…Promotri možeš li ostati miran? Možeš li umiriti svoje misli? Zatim pogledaj ima li u tvom središtu nešto što te tišti, pritišće? Što je to? Vidiš li osim toga i ponešto dobro? Što je to dobro u ovom trenutku sada? Posvijesti si: živ sam, dišem, moje srce pravilno radi, svaka stanica moga bića je živa, ispunjena duhom…Moje uši sada čuju zvuk auta koji prolazi po cesti, svojim očima mogu iščitavati retke ovog teksta…Dobro je! Nisam gladna niti žedna, toplo mi je, u svome sam domu…dragi ljudi me okružuju, poštuju, prihvaćaju…Dobro je! Nastavi sada tako malo po malo otkrivati što je dobro u tebi, oko tebe, u drugima, u svijetu…
Dobrotu ništa ne može nadjačati, ona je vječna.
Otkrivajući svo ono dobro koje je u nama i oko nas mi umnažamo dobro, a ono zlo, ona poteškoća postaje nekako manja, više nema toliku snagu da nas razara. Dragi prijatelju, i tebi i sebi želim da iskreno povjerujemo u Dobrotu! Da naša srca postane blaga i sućutna, da iz nas, poput ovih malih folkloraša sjaji taj duh radosti koji “preskače” na druge.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.