Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Prije poznavanja antropološke dimenzije i hagioterapije živjela sam samo na psihofizičkoj razini. Kroz tjedan sam potpuno živjela u svijetu, a u nedjelju sam malo bila vjernik i redovito se ubrzo prizemljivala kao probušeni balon. O antropološkoj dimenziji nisam ništa znala iako me nešto kopkalo u pitanjima:
Zašto živim baš ja, kome sam potrebna, tko to mene uopće zapaža, koja je svrha moga života, kad ću umrijeti?
Riječ smrt budila je u meni teške osjećaje propasti i raspadljivosti. Kad bi netko iz susjedstva umro, zaobilazila bih tu kuću kao da je kuga u njoj, bježala sam i od ljudi koji su bili na sprovodu, a tugujućima nisam ni prilazila. Kratko mogu reći, živjela sam strah.
Dolaskom na individualnu hagioterapiju hagioasistentica je odmah prepoznala moje duhovne bolesti i počela mi dokazivati istinitost moga postojanja. Otkrivala su mi se područja o kojima nisam ni razmišljala i shvatila sam da ni ja ni moji roditelji nismo znali za moj razvoj od začeća do sada. „Tko je taj koji razvija dijete u utrobi majke?“ nježno me priupitala hagioasistentica. A ja sam brzo „tresnula“ k’o iz vedra neba: „Pa doktor, on sve zna.“ Da, on znade ono što vidi na ultrazvuku, ali on ne razvija dijete u utrobi majke, niti može promijeniti oči, ili bilo koji organ začetog djeteta. I tako sam došla do spoznaje da mora postojati Netko Dobar koji razvija dijete u utrobi svake, baš svake majke u svijetu.
Nešto se rasvijetlilo u mojoj glavi, kao da mi je sijevnulo. Hagioasistentica je nastavila: „Vidite, vaši roditelji su željeli dijete, ali vas je planirao i želio onaj tko je apsolutno dobar. On je od svog vječnog života uzeo i stavio vječnu duhovnu dušu u vaše začeće i tako ste i vi postali vječni.“
Znači, u začeću je već vječni život, odmah sam to osvijestila. Zatim sam čula najdivnije riječi o sebi kao osobi potrebnoj, važnoj, bitnoj, unikatu, te da sam poznata cijelom svemiru i da sam gospodar prirode i kruna stvaranja.
Porasla sam kao nikad, doživljavala se velikom i važnom, kao kad sam se zaljubila, upravo nekako tako. A zatim sam čula da sam pozvana u ovaj svijet da učinim neko dobro i da ja to dobro mogu dati svijetu, te da sam upravo ja, svojim postojanjem, ukrasila i upotpunila ovaj svijet.
Svaka izgovorena riječ dodirivala je i ispunjavala moje dubine i kao da se stolica na kojoj sam sjedila dizala u prijestolje. Vinula sam se u visine i shvatila da sam stvorena od Stvoritelja po svojim roditeljima. Kad je hagioasistentica spomenula smrt, to me više nije užasavalo. Smrt mi je bila potpuno prirodna, potpuno normalna, normalni prijelaz iz života u vječnost. Kao da sam proživjela cijeli život i radosno ušla u smrt. Otvorile su mi se oči za nešto što da tada nisam vidjela. Čudesna je ta hagioterapija i način na koji mi je to hagioasistentica posredovala.
Nakon nekog vremena pročitala sam veterinarsko istraživanje u kojem se opisivalo kako životinje, kad jedna pokraj njih ugine, bježe kako to uginuće ne bi i njih zahvatilo. A ljudi, bez obzira na to da bi mogli oboljeti pa čak i umrijeti, odlaze pomoći. Kroz tu studiju prepoznala sam kako sam ja prije hagioterapije živjela baš tu životinjsku dimenziju bježanja, a spoznajući duhovnu razinu, razvila sam se u osobu koje ide k ljudima, koja prilazi osobama, koja je spremna suosjećati s njima i pomoći im, te im dati dio užitka svoje vječnosti.