Prije dvije godine jedna me osoba jako povrijedila. Koliko god mislila da sam oprostila, sjećanje me vraćalo na tu osobu, a u meni se javljala ona ista srdžba i nemir.
Shvatila sam kako zapravo nisam oprostila. Odlučila sam primijeniti hagioterapijski lijek za opraštanje – počela sam iz dana u dan ponavljati:
- Opraštam mu
- Želim da i on meni oprosti
- Volim bar nešto na njemu
- Zahvalna sam na njemu
Iako mi se u početku to činilo nevjerojatno i isforsirano, s vremenom sam počela vjerovati u to što govorim. I tako se dogodilo čudo.
Kada sam nakon dugo vremena srela tu osobu, vidjela sam ga kao osobu koja u meni budi, prije svega, sažaljenje. Samo sam ga u srcu blagoslovila i zagrlila. U meni nije bilo ni trunke srdžbe ili nemira. Bila sam tako sretna da sam od sreće zaplakala i rekla sam sebi: “Pa ja sam oprostila!” Nisam mogla vjerovati. I bilo mi je smiješno kako ne vjerujem vjeri. Zar nam nije rečeno: “Sve je moguće onome koji vjeruje.”?
Samo je potrebno biti strpljiv i ustrajan i dogodit će se.
Kako je to bilo divno iskustvo. Ja sam pobijedila, ja sam slobodna! Mislila sam da će mi srce puknuti od bujice ljepote koja je tekla mojim venama. To je trenutak kada čovjek može reći: “Kako je lijepo biti čovjek!”
V. P.