Piše: Lana Poljak Branisavljević
SRCA GORE
Jedna priča kaže ovako: “Neki se čovjek neprestano osjećao pritješnjen životnim nevoljama te se potužio poznatom učitelju. ” Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv.”Učitelj uze šaku pepela, baci ga u čašu punu bistre vode koja je stajala na stolu te reče: “Ovo su patnje.” Voda u čaši se zamuti i pretvori u mulj. Učitelj prolije vodu. Uzme tada drugu šaku pepela, otvori prozor i prospe pepeo u more. Pepeo se izgubi u moru, a more osta kakvo je i bilo. “Vidiš!” učitelj će. ” Svakoga dana odluči hoćeš li biti čaša vode ili more.”
Nema čovjeka koji nije pritješnjen nekim svojim malim ili većim životnim poteškoćama, situacijama koje su nam se poput prepreka našli na našem putu. Sigurno ste se barem jednom zapitali: A zašto se ovo baš meni događa? Zašto moram kroz ovo prolaziti? Naš život je satkan od lijepih i ugodnih trenutaka, ali i onih težih i manje lijepih. Kako ćemo im pristupiti? Jesmo li “uski i maleni” poput čaše iz ove priče, ostajemo li zagledani u patnju? Dopuštaš li da te ona sputa? Dopuštaš li da tuđa ružna riječ zamuti bistrinu tvoga pogleda?
Jesi li svjestan da je tvoja duhovna stvarnost neizmjerna baš poput mora, duboka i široka, nepregledna… Duh je posvuda, sve prožima, nema gdje ga nema. I zato nema toga što čovjek ne bi mogao nadići ako korača u predanju u Stvoritelja, ako vjeruje u Njegovu svemoć i Njegovu pomoć. No, gledamo li mi češće “odozdo” ili smo pak spremni neprestano uzdizati srca “gore” ?
Baš kao što nas na to potiče poznata adventska pjesma svojim stihovima: “Srca gore, evo zore!”. Ovi dani pred nama upravo su prilika da se dublje zagledamo u svoju dušu, probamo registrirati što je to pritišće i za čime žudi, i uskočiti u more Stvoriteljeve ljubavi u kojoj se raspršuje jačina svake patnje i nemoći.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
