Dio iz: „Antropologija – Patologija – Terapija, Osnovni obvezni priručnik za hagioasistente“ – Tomislav Ivančić

Antropološki:

Duh je izvor svega postojanja i života, dok je duša posrednica života. Duh je samo jedan.

Bog je duh i sve što postoji iz duha postoji i u duhu. No, duša može posredovati biološki život, psihološki, antropološki i teološki. Čovjek je duhovna duša. Stoga nadilazi biološku i psihičku dušu.

Vrlo je važno znati da je duh izvor svega i da je on ono krajnje postojanje. On je bitak. Od njega dolazi svako dobro.

Duša je, naprotiv, podložna području u koje prenosi duhovne stvarnosti. Zato je podložna zavodljivosti i ograničenim spoznajama. Duh je kontrola i stalno zauzimanje da se duša digne na razinu slobode svijesti i dobrih odluka. Obično kažemo da je duh slobodan od prostora i vremena. U njemu nema ograničenosti zemaljskih stvarnosti niti protjecanja vremena, nego je vječni sada.

Ljudi na razne načine nastoje upijati snagu duha i ozdravljivati slabosti duše.

Jedni se predaju duhovnom životu, ali samo na vjerskoj razini, drugi se predaju duhovnosti u raznim alternativnim praksama i meditacijama, ali je i to samo ograničeno na male prostore čovjekovih problema.

Umjetnici ne mogu bez nadahnuća duha stvarati umjetnička djela. Znanstvenici se moraju prepustiti vizijama svoga intelekta da bi krenuli putevima istraživanja. No, najsnažnija snaga duha potrebna za sve razine čovjekova života dobiva se u susretu sa Stvoriteljem.

Obraćenjem od zla i grijeha čovjek se oslobađa ograničenosti i ulazi u prostore svestranog stvaralaštva i osmišljenog života.

Patološki:

Duh je, nažalost, u svijetu zapostavljen zaboravljen. Za njegovo otkrivanje potreban je napor istraživanja, obraćenja i povjerenja u duha.

Duha možemo tek duhom u sebi registrirati, otvoriti mu u sebi sve prostore i dopustiti da nas preobrazi.

Danas su materijalizam i konzumerizam, tijelo i primitivni užici na prvom mjestu u životu i tako razaraju prostore duha. Ljudi postaju poput životinja, ne vide smisao života, ne traže ga i svestrano postaju bolesni. 

Tjelesni i duševni život nadjačava sve drugo. I čovjek se gubi u prljavštinama strasti, grijeha, besmisla, lažnih zadovoljstava i svagdašnjih stresova.

Čovjek bez duha i nije čovjek. On je postao čovjekom kada mu je Bog udahnuo besmrtnu dušu.

Terapijski:

Pacijentu bez duha treba pomoći da se ponovo rodi, da shvati da samo po duhu može živjeti, misliti i uživati život. 

Treba ga primiti s poštovanjem, a onda mu otkriti gdje je njegov problem. No, treba otkriti gdje je izvor tih problema. Negdje je neka ranjenost ili genetska naslijeđenost, društvene okolnosti ili ideologija bacila čovjeka na razinu duše, na materijalistički pogled na život, u ateizam i besmislene borbe protiv čovjeka.

Treba mu pokazati u čemu je razlika između životinje i čovjeka, zašto životinja ne stvara, ne govori, nije moralna, a čovjek je svestrano obogaćen sposobnostima koje nitko u svijetu nema. Zatim mu treba pomoći da se dade na istraživanje i otvaranje duhovnim stvarnostima. Treba mu reći da je upravo duh sveobuhvatnost i vrata za sve prostore života i ostvarenja. Tijelo stari i umire, a duh – to znači čovjek kao osoba, dalje živi.

Tijelo se gubi, a duhovna duša preživljava sve smrti. Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne vrijedi ništa, kaže Isus.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakOzdraviti sliku Stvoritelja
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)