Piše: Nada Ivošević
Gdje se skriva naša istinska „srodna duša“? Čeznemo li pronaći osobu s kojom bismo se povezali, brinuli se o njoj, poštivali je i ljubili? Kako naći svoju „srodnu dušu“, onu koju nam nitko i ništa nikada ne mogu oduzeti, pitanje je koje postavljaju generacije kroz čitavu ljudsku povijest. Kojim putem ići kako bismo je susreli?
Da bismo susreli „srodnu dušu“ i imali ispunjen i blagoslovljen život, postoji samo jedan put i „nema puta naokolo“ (T. Gulbranssen). Taj je put susresti se sa sobom te upoznati („Gnothi seauton“) i zavoljeti sebe, u nedovoljnoj potpunosti i potpunoj nedovoljnosti.
Muškarac i žena upotpunjuju se i dolaze do pune izražajnosti svojega bića u zajedništvu i ljubavi. U čemu je tajna njihove povezanosti? Kako dvoje postaju jedno? Što znači zavoljeti sebe?
Zavoljeti sebe ne znači popunjavanje emocionalnih rupa i zadovoljavanje formi, odnosno traženje neke osobe koja će nas spasiti od života u samoći. Voljeti sebe znači doživjeti radost koja je veća, sadržajnija, tajnovitija i potpunija od kratkotrajne sreće. To je prava radost koja nas neočekivano zapljuskuje kad uhvatimo korak s nečim što nas transformira: od nas kakvi trenutno jesmo u ono što nam ranije nije izgledalo da bismo mogli biti.
Upoznavajući sebe kroz radost otkrića, neminovno idemo k ljubavi prema sebi.Ta je radost sjećanje koje se rađa iz blagoslovljenog stanja autentične ljubavi. Radost samospoznaje nešto je ekstraordinarno, izvanredno, protuotrov za tupo postojanje i kraj je mutnoj zamagljenoj apatiji koja nas nastanjuje kao članove ljudskog društva. Mnogi lutamo kroz život bez znanja tko smo zaista, tražeći smisao. Često dezorijentirani, tumaramo ispod sakupljenih etiketa s kojima smo se identificirali. Radost samospoznaje kraj je iscrpljujućem traganju za svjetlom u tami.
Svi slutimo i duboko osjećamo što je blagoslov istinske ljubavi, no rijetki je i nalaze. Zašto?
Sama zaljubljenost i voljenje pripadaju psihofizičkoj nižoj čovjekovoj razini, a njezina su obilježja egoizam, zaljubljenost u nešto i nekoga te vatrenost osjećanja. Opasno je brkanje pojma ljubavi sa zaljubljenošću, sviđanjem, voljenjem i seksualnošću. Ono je sposobno izazvati ozbiljnu štetu na duhovnim organima muškarca i žene. Čovjekova sloboda, koja je informirana preko spoznaje, može biti zavedena osjetilnim kratkotrajnim užicima tako da se čovjek opredijeli protiv temeljnih zakonitosti svoga bića, protiv vrednota, protiv sebe.
Svi čovjekovi psihofizički prohtjevi trebaju biti pod kontrolom duhovne duše. Naprotiv, kad je zavedu osjetni psihofizički razlozi ili nagovaranja ljudi, duša se osjeća izbačena iz svog rajskog ambijenta, frustrirana je, prevarena, besmislena i pati. Psihofizičke vrijednosti privremene su, nebitne i nedostatne za čovjekov opstanak i ispunjenost. Kao posljedica, svatko tko je samo zaljubljen i “vodi ljubav”, a istinski ne ljubi, trebao bi biti svjestan da izlaže svoje tijelo i dušu raznim vrstama povreda za oboje.
U slučaju povreda, klasificiranih kao sitne prijevare, brzopletih strasti koje su kratkog vijeka te prolaznih seksualnih interesa, lijek zvan Oprost trebao bi biti primijenjen velikodušno i brzo. Nakon što je lijek primijenjen, primjenitelj nikad ne bi trebao promišljati svoju odluku, čak nijednom, a slučaj mora biti potpuno zaboravljen i nikada korišten kao argument u svađi ili u trenutku mržnje.
Prosvjetljenje nam je stoga nužno; nešto što trebamo gajiti u našoj svakodnevici baziranoj na razumnom shvaćanju svijeta i našeg odnosa s njim. Koliko iluzija gajimo o samima sebi: kako nam je lako pomisliti da smo hrabri, nesebični, velikodušni i ponizni; a kako nam je bolno otkriti da smo daleko, jako daleko od posjedovanja plemenitih vrlina kojima težimo!
Ljubav je veličanstvena, blistava i prepuna je svjetla, no podstavljena je poniznošću. Duboka je povezanost između ljubavi i poniznosti.
Netko može biti matematički genij i biti ohol; može imati čeličnu volju i biti ohol; ali ne može voljeti i biti ohol. Prava spoznaja samoga sebe i promjena traže od nas da se suočimo s tom činjenicom. Svatko tko se posveti buđenju svoga srca i uma, spoznaje da je ljubav prema sebi i ljubav za druge jedna te ista stvarnost. Pokušajmo razmišljati o samospoznaji kao o razlogu za nadu, kako za susret sa sobom, tako i za susret sa „srodnom dušom“.
Tek kad susretnemo „svoju srodnu dušu“, neminovno susrećemo sebe, prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo i, smješteni u krilu Ljubavi, dopuštamo da nas Ona oblikuje. To je preduvjet za kvalitetan odnos s drugim ljudima i stvaranje zajedništva punog ljubavi i razumijevanja. U probuđenoj svjesnosti muškarca i žene, u njihovoj ozdravljenoj samospoznaji i slobodnoj volji za potpuno predanje, u samo pročišćenoj ljubavi mogu se dvije osobe stapati te doista „postati jedno tijelo i jedna duša“.
Zapravo, iz prihvaćenog i oživljenog zajedništva nastaje jedan novi organizam, forma nove duše čije sjeme zasijano u srcima dvoje ljudi niče, polako raste, cvjeta, sazrijeva i donosi bogatstvo plodova cjelovite ljubavi. Ta plodna ljubav postaje njihovom „srodnom duhovnom dušom“, u kojoj se na neki način oni nanovo rađaju te se zajedno u njoj uzdižu visoko, sve do samoga srca Ljubavi. U misteriju spajanja njihovih duhovnih duša i tijela oni počinju srastati u jednom sasvim novom duhovnom organizmu u tijelu ljubavi, koje možemo prepoznati i nazvati „moja srodna duša“.
Dakle, ta srodna i cjelovita ljubav ugniježđena je u transcendentalima na čovjekovoj duhovnoj razini. Za nju se trebamo odlučiti i u njoj se susresti. To je istinska i jedinstvena ljubav koja traje vječno, ljubi bezuvjetno i nezamisliva je bez požrtvovnosti i poniznosti. Vrhunska je radost imati iskustvo njezinoga živog, autentičnog postojanja.
Zato krenimo prvo ususret sebi, a potom putem kojim se rjeđe ide… Idimo hrabro, putem koji vodi do samoga središta postojanja, u srce istinske Ljubavi.
Naša vizija je otkriti dostojanstvo čovjeku. Pridruži nam se, postani naš pretplatnik, suradnik i podupiratelj hagioterapije. Više informacija na linku za nove i trenutačne podupiratelje.
