Uloga muškarca u obitelji – Tomislav Ivančić, drugi dio

RADIO-EMISIJA „Agape“, RADIO MIR MEĐUGORJE

Voditelj: fra Mario Knezović
Gost: Tomislav Ivančić

Transkripit pripremila: Marina Ćavar
Uredila: Lidija Krolo

DUHOVNA DIMENZIJA MUŠKARCA

Puno je nesporazuma upravo ovdje: u Crkvi imamo uvijek prepuno žena. Zašto? Jer žena intuitivno spoznaje Boga, ona ga gleda, vidi. Drugo, žena misli kad govori. Ona uživa doći u Crkvu i onda moliti Krunicu, jer ona mora govoriti. I onda kod mise – govoriti. Muškarac ne. On bježi negdje na kor ili u sakristiju, samo da ga nitko ne vidi. A žena želi biti što bliže oltaru, da se nju vidi. Ona mora govoriti i njoj je čitav vjerski život govor: molitva, molitva, molitva. I živjeti to u obitelji, dogovarati se sa župnikom. Muškarac ne. On će nositi Krunicu na vratu, sjetimo se u Domovinskom ratu, ali on ne moli.

Jedan mi je branitelj, koji je ostao bez obje noge, posvjedočio kako je u bolovima držao križ Krunice, koju mu je majka poklonila, u ustima, samo govoreći: „Kriste, moja je majka rekla da ćeš ti meni pomoći!“ Kaže kako ga je to spašavalo.

Muškarci na sasvim drugi način doživljavaju vjeru.

Mi smo od kršćanske vjere napravili obrede i molitve, i kao da je u molitvi rješenje svega. A to nije istina. U Svetom pismu piše: „Vjera te tvoja spasila.“

Ako se pitate tko je napravio ovu zgradu? Nisu to žene napravile. Tko je napravio ove klupe? Nisu žene, nego muškarac. Tko je napravio ovaj oltar? Muškarci. Tko je uredio električke instalacije? Muškarci. Muškarac već prema svojim djelima: što stvara, uređuje Crkvu, stvara oltar, klupe, sve to uredi, on time izražava svoju duboku vjeru. I zato on voli biti u pozadini. On sve napravi. I zato, tjerati muškarca da moli kao što žena moli, to nije u redu. On drugačije moli.

Majka je nas djecu tjerala navečer da molimo. A moj otac je to činio tiho i sa strane. Ali, kad sam ja s ocem razgovarao, to je bila toliko duboka vjera, kakvu majka nikad nije mogla imati.

Otac je bio u logoru, u drugom svjetskom ratu. Imao je tuberkulozu i trebao umrijeti. Taj čovjek je proživio stotinu smrti. I taj čovjek je doživio Božju blizinu i njegovu snagu da se iako osuđen na osam godina zatvora, nakon pet godina uspio izvući iz Lepoglave i Stare Gradiške. Kakva je to bila duboka vjera!

Ono što nama u Crkvi manjka je upravo to što mi stalno mislimo kako naša djeca trebaju moliti, govoriti o Bogu, ići na vjeronauk i na misu. A djeca poslije krizme bježe iz Crkve. Ako jedan muškarac gradi crkvu, zar trebaš dublju vjeru od toga? On djelima pokazuje. Sv. Jakov kaže da govorimo kako vjerujemo: „…ali ja svojim djelima dokazujem svoju vjeru. Dokaži djelima vjeru.“

Znati pohvaliti muškarca. To je ono što nam manjka.

Nije zlo što muž s obitelji neće moliti, već to što ga žena tjera da mora moliti, to je zlo. I onda djeca vide kako se otac nećka.

Zašto se nećka? Jer je drugačiji po naravi. On ne želi govoriti. On će šutjeti, a obitelj neka moli. Kroz to vrijeme on doživljava sasvim drugačije tu Krunicu, i obitelj, i Boga.
Muškarac ne može bez Boga, ali je on istovremeno u opasnosti kako da ga doživi. Biblija nam kaže da je najprije bio muškarac, onda muž i žena. I oni upravljaju prirodom, oni vladaju prirodom. Zato je muškarac kao prvi, osjeća kao da je on „prvi“. Žena ne. Ona sebe osjeća kao „drugoga“. Muž je iza nje, ona je od muža, ona samo po mužu može rađati, ona po mužu ima kuću i stan i sve imanje. Ona se osjeća sekundarna, muž je prvi.

Zato muž doživljava neku vrstu ateizma. „O meni zavisi sve, ja moram stvarati, ja moram biti u politici, znanosti.“ Žena će kleknuti i moliti da Bog popravi struju. Muškarac će reći: „Ne, pa to ja moram!“ Zato je on češće bliže ateizmu, jer on ne treba tako Boga kako ga trebaju djeca i žene. I onda nastaju problemi i optužuje se muškarca kako je ateist. Ne postoji ateizam. Znanost dokazuje kako se ateist ne može biti. Da li je vjera u tome što ti moliš i ideš u Crkvu, ili što si stalno svjestan: iznad tebe je još Netko, tko te čuva, štiti, tko te stvorio, koji hoće da budeš kreativan, sposoban. Nije vjera u tome da brbljam nekoliko molitava. Isus kaže: „Ne blebećite dok molite.“

U čemu je vjera? U djelima, u životu, što ljubim čovjeka, spreman sam umrijeti za čovjeka.

Muževi su odlazili na bojišnicu u Domovinskom ratu, svjesni toga da će možda biti ubijeni. Direktno si nasuprot neprijatelju koji tebe „tuče“, ne ženu i djecu – oni su doma, sklonjeni, ali muškarac je bio spreman umrijeti, poginuti, za svoju ženu, za svoju djecu. I to je ono vrhunsko što jedan muškarac može napraviti. „Nema veće ljubavi da tko da život za svoje prijatelje.“ A tu su muževi prvi! „O, velečasni, kolika čast i sreća umrijeti za slobodu svoje Domovine!“, rekao mi je jedan
branitelj u Katedrali na ispovijedi. Svaki čovjek instinktivno osjeti kako treba čuvati život, paziti život, samo da ne umreš, ne pogineš.

Otkud ovim ljudima toliko snage? Njemu je sloboda važnija od obitelji, kuće, svega. Jer, uvjet je da bi njegova obitelj mogla živjeti, njegova djeca, žena i da bi sve postojalo da on da život za njih. Sad se promislite čija je vjera veća? Ženina koja moli po cijele dane, ili muževljeva koji živi za druge po cijele dane? Tko je samo uredio i sagradio grad Zagreb? Muževi. Tko je dobio Domovinski rat? Muževi.

Pogledajte naše prekrasne crkve! Kažu u Bosanskoj Posavini: „Oni su nam srušili petnaest crkava, a mi smo ponovno izgradili šesnaest!“ I koliko ponosa. Ti muževi žele surađivati sa župnikom, ali ako im on da, oni nešto učine za župu i za druge. Ako župnik traži da muškarci idu moliti u crkvu, oni to neće htjeti: „Što će onda žene raditi? I djeca?“ Svećenici trebaju biti vrlo kritični i znati da različito doživljavamo religioznost i vjeru u Boga. Mi u Crkvi moramo puno toga mijenjati, kako bi muškarci uopće došli do izražaja.

Na nedjeljnim misama kad treba čitati s ambona, uglavnom, žene čitaju. Slušam na radiju, uglavnom su to žene. A muškarac nije stvoren da toliko sluša. On duboko u sebi doživljava. A žene mole, recitiraju, itd. Kad biste muškarcu dali da on čita, da nekad i kakav komentar kaže, sve bi bilo drugačije. Nama u Crkvi nedostaje muška vjera, muževna vjera. A to znači, vjera gdje čitaš Sveto pismo, pa raspravljaš o njemu.

A što bi to muž trebao učiniti? Kako da se po njemu vjera prenosi?

Moramo, svakako, dobro pripaziti što je to muževna i muževljeva vjera. Muž se neće opirati u obitelji kada majka potiče djecu na molitvu. Ono što dijete treba prvo osjetiti jest da tata voli njegovu mamu i da tata sluša njegovu mamu, tamo gdje je mama kompetentna, tad je ono sretno. I da tata isto ide s njima moliti, iako će on moliti drugačije, ali će moliti. I kad onda djeca od mame mogu čuti kako ona hvali tatu, kako ga brani, kada se napije da kaže: „Znate, djeco, tata je bolestan, on trpi, ali vidjet ćete, bit će s tatom dobro.“ To je jedini način da oslobodite od alkoholizma i raznih drugih ovisnosti svoje muževe. Jer muž će pasti u ovisnost, ukoliko je njegov autoritet ubijen. On mora imati vrhunski autoritet u obitelji.

On je šef obitelji, on je glava obitelji. On je onaj od koga sve mora ići. On mora razgovarati sa ženom i reći: „Ovako ćemo i ovako…“ Zajedno s njom, ali ne smije ona biti prva, nego on. On mora imati inicijativu i osjetiti suradnju supruge. I onda kad on to osjeti, onda će on biti zajedno s njom, „nositi je na ramenima“ i u srcu.

Muž će zato osjetiti kad žena želi urediti kuću, kada mu kaže da mu neke boje ne odgovaraju na odijelu, ona zna kako boje složiti. Ona zna kakav treba namještaj uzeti. On zna – žena je tu kompetentna. I on će nju cijeniti, to je njezina kompetencija, to je njezina sposobnost. Ali on time ne vidi da je njegov autoritet uništen. Tamo gdje se žena nameće, a gdje je muž kompetentan, tu nastaju problemi i svađe. I onda muž mora bježati, obično u poroke.

Najvažnije je znati kako otac i majka različito doživljavaju svoju vjeru.

Nastavlja se…

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.