RADIO-EMISIJA „Agape“, RADIO MIR MEĐUGORJE

Voditelj: fra Mario Knezović
Gost: Tomislav Ivančić

Transkripit pripremila: Marina Ćavar
Uredila: Lidija Krolo

Danas je pitanje oca u strašnoj krizi. Drugi svjetski rat, osobito u Njemačkoj, a onda i po Europi je pomalo donio javno ubijanje oca. Svi su očevi u Njemačkoj bili krivi jer su sudjelovali u nacističkom, Hitlerovom ratu. Njihovi sinovi ih, sve do danas, pitaju: „Oče, kako si ti mogao sudjelovati u takvom zločinu?“ Ti očevi se stide, tako da u Njemačkoj nemate više patrijarhat, nego matrijarhat.

Očevi se, svi, povlače, šute, ne mogu sami sebi doći, da su mogli sudjelovati u jednom takvom masakru svijeta. Drugo je kod nas: drugi svjetski rat, a osobito poslije drugog svjetskog rata – koliko je samo muškaraca nestalo i poginulo. Koliko je otišlo da do danas ne znamo gdje su?

Sjetimo se Domovinskog rata: koliko muškaraca pogiba i koliko ih je poginulo? Sve je manje, također, muškaraca u braku. Po selima je mnoštvo mladića koji se ne žene, koji se boje ženidbe. Različiti su uzroci toga straha, ali je činjenica da mladići jednostavno ne idu u brak. I ne samo da imamo manje djece i brakova, nego nemamo očeva.

Nadalje, feministički pokret je postao strahovito agresivan prema muškarcima, neprestano
naglašava kako žena i muškarac moraju biti jednaki. Kako mogu žena i muškarac biti jednaki? Dvije žene ne mogu biti jednake, a kamoli muškarac i žena. Oni su totalno različiti i samo se upotpunjavaju jedno u drugomu. Feministički pokret zahtjeva da žena iziđe u javni život, da je ona jednako sposobna kao i muškarac. A različite su nam sposobnosti i različita su nam mjesta. Feministički pokret je učinio da se muškarci boje bilo što reći u javnosti, boje se biti na prvom mjestu. Žene su postale agresivne, a muškarci su se prestrašili.

Brojne su obitelji koje imaju jedno ili dvoje djece, gdje sinovi ostaju uz majku, ne znaju otići više od majke, oženiti se i slično.

Sve je to stvorilo jedan svijet, svijet u kojem se muškarci povlače, imaju strah. A to povlačenje ne znači samo to da ne sudjeluju u javnom životu; još više se vidi u tome što su jako prisutni u drogama, još više u alkoholu, zapravo bježe od obitelji, strah ih je odgovornosti. Jer, biti u braku ne znači nešto lijepo sklopiti i uživati, nego biti u braku znači duboku odgovornost.

Muž, ne žena, treba osigurati i kuću i stan i imanje, treba novac i sve osigurati da žena može, tako reći, biti u gnijezdu u kući i živjeti. Muškarci, time što su frustrirani i nisu priznati u onome što jesu, bježe u ovisnosti, depresije, razne psihičke bolesti, a najviše u samoubojstva. Koliko je danas muškaraca s PTSP-om, koji su bili branitelji i trpe od sucidalnih pokušaja i besmisla života? Sve nas to upućuje na kako trebamo na jedan sasvim drugačiji način govoriti o muškarcu, o ocu.

Pogledajmo od samog početka: kako je stvoren muškarac, a kako žena i koje su njihove životne zadaće i sposobnosti? Knjiga Postanka u 1. i 2. poglavlju ističe kako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i to kao muško i žensko. I kad ih je stvorio nazvao ih je „čovjek“, dakle, ne „ljudi“.

Muško i žensko su tek zajedno čovjek. I to jedinstvo se vidi u djeci. Ono što ima majka, to nema otac. Ono što ima otac, to nema majka. Dijete treba i jedno i drugo.

A što to ima otac? U Bibliji se kaže kako je Bog najprije stvorio Adama, dakle, muškarca. On stoji prvi. Adam je, u tom smislu, slika Boga Oca. Bog Otac stvara svijet. Bog Otac odgovara za svijet. Bog Otac je onaj koji o svemu odlučuje, sve planira, on je odgovoran za sve. Onda se kaže da je iz Adama Bog uzeo rebro i da je stvorio Evu. Eva je rođena od Adama, od muškarca, ne obratno.

Jednako je Isus kao Sin Božji od Oca. Kao što muškarac po ženi rađa djecu, tako Otac Nebeski stvara po Sinu. Nije primarno žena i majka – ona ima drugu zadaću u obitelji i braku. Onaj koji je prvi, to je uvijek muž. Otac mora biti prvi.

Samo tamo gdje žena zna poštivati muža, njegov autoritet i zna da od njega dolazi sve, i odgovornost i odluke, tu može nastati skladan brak.

Gdje god žena preuzme muževu ulogu, ne da njemu da bude prvi, gdje ga ponižava pred djecom, muškarac će sigurno postati alkoholičar. Ili će pobjeći, ili poželjeti samoubojstvo ili osjetiti besmisao života. Muškarac treba biti odgovoran za svijet. Ne može to netko drugi. Bog Otac stvara svijet po Sinu. Sve je po Njemu stvoreno.

Ali, tko stvara? Otac.

Vrlo je važno to zajedništvo oca i majke. Jedino otac i majka mogu biti u pravu kada se zajednički dogovaraju.

Gdje žena samostalno odlučuje bez muža, brak ne može dugo opstati. Moraju biti jedno u drugome. Tek tada će uspjeti.

Tko je to muškarac općenito u životu?

Kada promatramo cijeli stvoreni svijet: automobile, kuće, mehanizme, cijelu civilizaciju i tehniku – sve je stvorio muškarac. Ali istovremeno, odgoj djece, rađanje djece, razumijevanje djece, biti u odgoju i medicini, npr. biti medicinska sestra – to je genij žene.

Muškarac je centrifugalan, on ide osvajati svijet. On je netko tko sve stvara, i kuću i zidove, i namještaj, a onda kaže ženi: „Ženo, sad ti ovo sve uredi.

Muškarac je netko tko razumije matematiku, fiziku, kemiju. Muškarac kad vidi ženu, vidi da je to osoba, ali ne vidi detalje, ne vidi emocije, kvalitete u ženi. Ne prepoznaje kad je žena bila kod frizera.

Žena uvijek gleda u oči, a to muškarca najviše smeta, jer oči su prozori duše. Drugim riječima, žena i muškarac su jako različiti. Muškarac misli diskurzivno, logički, a žena intuitivno, intelektualno. Ženi je odmah jasno, čim nešto vidi. Mi smo različiti i tu nema konkurencije!

Samo ima to: da se uklopimo jedno u drugo. Tada savršeno funkcioniramo, tada postajemo čovjek, jedno, i to se u djetetu najbolje vidi.

Nastavlja se…

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistentice
Sljedeći članakUloga muškarca u obitelji – Tomislav Ivančić, drugi dio
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)