Jučer smo suprug, djeca i ja sa otoka na kojem svake godine ljetujemo otišli na jednodnevni izlet u jedan srednjodalmatinski gradić. Vrućina je bila nesnosna i nakon obilaska gradske jezgre i njegovih prekrasnih znamenitosti odlučili smo pronaći hlad na nekoj plaži. Kako u blizini samog centra grada nije bilo nikakvih plaža tridesetak minuta smo hodali do jedne male i uvućene uvale i smjestili se pod drvo tamarisa. Nakon desetak minuta prilazi mi jedna starija gospođa i počinje pričati kako je rodom iz Podravine, ali da sada ovdje radi preko ljeta, pita nas otkuda smo mi, kako se zovu djeca, koliko imaju godina, pokazuje mi svoja dva unuka i tužnim glasom govori kako joj je snaha mlada preminula i nastavlja: “Znate, bez vjere i povjerenja u Stvoritelja ništa nema smisla! Ne znam kako bi bez Njega preživjela sve što me snašlo u životu. Ovoj zemlji su potrebni ljudi koji mole i vjeruju u istinske vrijednosti.”
Pitam je da li je čula za profesora Tomislava Ivančića, odgovara mi:” Kako da ne! Moj suprug je hrvatski branitelj i rat je nažalost u njemu ostavio teške rane. Godinama sam svakog utorka slušala emisiju prof. Ivančića na HKR-u. Uvijek bi glasno pojačala da i muž sluša. Njegove emisije su nam davale snagu i pomagale nam u najtežim trenucima!”. Duša mi se nekako nasmiješila i u tišini zahvalno prošaptala: “Hvala ti Oče Nebeski za našeg profesora! Koliko si po njemu činio u ovome svijetu… Do kolikih ljudi je kroz njegovo povjerenje i predanje došlo Tvoje svijetlo i Tvoja ljubav.” Odlazimo s plaže, gospođa nam maše i viče: “Bog vas blagoslovio!”. Neki dan supruga muževog prijatelja iz djetinjstva me pozvala na kavu u kafiću na plaži na kojoj se najčešće kupamo. Ona, njen muž i dvije kćerkice žive već dugi niz godina u prekooceanskoj zemlji i nakon dvanaest godina su ponovno došli posjetiti roditelje i svoju domovinu. Preko raznih općenitih tema o životu “kod nas” i “kod njih”, od školstva, zdravstva, hrane pa sve do životnog standarda brzo smo došle do teme moralnog zakona i duhovnog života čovjeka. Iako se poznajemo tek par dana ponovno sam iskusila kako je duh taj koji čini da se osobe razumiju, povezuju i poštuju. Svjedočila mi je o brojnim izazovima s kojima se svakodnevno susreću živeći izvan domovine, te kako doživljava da su napadi zla protiv dostojanstva čovjeka, moralnosti, istine i ljepote sve snažniji, još snažnije vidljiviji u materijalno bogatim zemljama u kakvoj i oni žive, te da ljudi sve više misle da im Stvoritelj ne treba, egoistično i pohlepno žele biti gospodari i vladari nad svime, sve je usmjereno prema onome “imati”, a da pritom svi gubimo ono najvažnije, a to je – biti.
Rastajemo se, a ja joj poklanjam profesorovu knjigu koja će s njom na daleki put, na sam kraj zemljine polutke, sa sigurnošću da će i tamo odjeknuti bogatstvo duha iz riječi našeg profesora. Obilježavajući uskoro važan dan za Zajednicu Molitva i Riječ, dan njena rođenja; dan, sat i minutu kada je njen Utemeljitelj primio silu i snagu Duha Svetoga i poslanje za djelovanje u ovom svijetu željela sam pred tobom i s tobom, dragi prijatelju, i kroz ove retke izreći: “Hvala Ti Stvoritelju za našeg profesora, za Tvoje povjerenje u svakoga od nas u ovoj Zajednici, za Tvoj poziv i poslanje!”.
I znam, postojati će trenuci u našim životima kada će se zlo činiti snažno i moćno, kada će nam se smijati u lice i izrugivati onome što je za nas najsvetije, tada budimo postojani i nepokolebljivi u zagledanosti u Istinu i puno ljubimo one koji to čine, baš onako kako nam je sam Isus iz Nazareta pokazao! No, ne bojmo se, u svakom kutku ove zemlje, tu blizu i tamo negdje miljama daleko, Stvoritelj podiže ljude koji su Njegovi, koji su svjedoci, koji se ne daju potkupiti niti prodati za malo sjaja, koji ljube istinu i pravdu, koji su pošteni i moralni, koji čuvaju dragocjenost braka i obitelji i onda kada to nije lako, koji se raduju svakom djetetu i starcu, kojima je život drugoga dragocjen i vrijedan od začeća pa do prirodne smrti.
A ti, dragi prijatelju, očekuj da te Stvoritelj potraži na klupi ili na plaži, u tvojoj kuhinji ili čak u kafiću, u osami tvoje sobe ili kapelice ili pak u zajedništvu s drugim ljudima…kako bi ti rekao: “Bok, tu sam! Blizu sam…”.
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
