Pripremila: Krunoslava Kolovrat
Put kroz Bljesak
Moja čežnja i nove odluke za Gospodina tijekom treće točke formacije Bljeska bile su odlučujuće da doživim radost koju daje novi život.
Već prvi susret u Bljesku shvatila sam doista ozbiljno i za mene nije bilo ničeg važnijeg što bi me moglo zaustaviti na tom putu. Jasno mi je bilo zašto se od nas tražila ustrajnost, poniznost, poslušnost, poučljivost, velika disciplina i stalna praksa. Na početku nas je voditeljica uputila u važnost ove točke formacije prema Pravilu ZMR, jer se radi o temeljnoj školi Duha Svetoga i da sve što prolazimo shvatimo kao Božji posao. Često sam ponavljala upravo sljedeću rečenicu: „Isuse, ja ću to za tebe napraviti i nisam važna ja, već Ti”.
Ono što mogu izdvojiti s ovog puta je radost svakodnevne euharistije. Najveću sam snagu pronašla upravo u tome i u svetim sakramentima, i to shvaćam kao najveći blagoslov kroz cijelo vrijeme Bljeska.
Kako smo prolazili navještaje, tako bi mi svaka sveta misa bila dostojanstvenija, ostajala bih u tišini i sabranosti nakon mise i otkrivala tada poseban mir. A, na samom početku Bljeska, Gospodin kao da se pobrinuo pa mi se radno vrijeme promijenilo, a time se otvorila i mogućnost prisustvovati jutarnjim svetim misama.
Moje srce je ispunjeno i svako jutro primim veliku snagu za posao, obitelj i sve životne situacije kroz koje prolazim. Voditeljica bi nas poučavala, a ja sam upijala i provodila sve korake iz navještaja.
Posebno me je dotakla rečenica naše voditeljice da „BOGU PRIPADAM CIJELA ILI NISAM UOPĆE NJEGOVA”. To me je poticalo na još snažniju praksu i odlučnost da budem cjelovita u susretu s Gospodinom.
Svaki dan bi zazivi Duhu Svetom, Ocu i Sinu bili sve jači i češći, moja osoba se hranila tom prisutnošću. Čeznula bih za euharistijom, trčala bih na svaki susret s Isusom; to bi bila neopisiva i posebna milost. Tijekom Bljeska postala sam čitač u župi, a strah od javnog nastupa kroz moj hod u Bljesku postajao je sve manji i danas ga gotovo nema. Sve više se uključujem u aktivnosti u župi, kroz klanjanja ili čitanja tekstova nakon svete pričesti, na što bi me pozivao svećenik, a ja bih se odazivala s radošću. Duh Sveti je uvijek dinamika i aktivnost. Sinovi su me pitali kako mogu, nakon što cijele dane radim i navečer dođem s posla, još biti sretna i smijati se. Duh Sveti oživljava moje tijelo i, kad sam umorna, daje mi snagu da mogu sve izdržati.
Danas osjećam veliku milost i blagoslov zbog toga što mogu služiti u župi. Ono što me posebno veseli u tome je služenje Gospodinu. Zahvalna sam prof. Tomislavu Ivančiću što me njegovo iskustvo klečanja i molitve, koje smo toliko puta čuli kroz Bljesak, nadahnulo da i ja činim isto. Moj dan započinje upravo time da se poklonim Gospodinu pred jednim križem u crkvi, zagrlim njegove noge i jednostavnim riječima kažem: „Evo me, Gospodine”.
Posebno me se dojmila spoznaja djeteta u meni i ovisnosti o Ocu te spoznaja Njegove ljubavi i brige za mene. Polaganje ruku koje smo prolazili u navještaju primjenjujem svaki dan i upravo tijekom tog navještaja otvorila mi se spoznaja o tome da se nisam do sada toliko često obraćala Majci Mariji, već Presvetom Trojstvu. Prvi puta sam iskreno zavapila Majci tijekom Bljeska, kad je voditeljica rekla da molimo neka Majka položi svoje ruke na nas. Od tada svaki dan zahvaljujem Majci na tome što me prati na ovom putu i posebno joj predajem svoje sinove. Upravo tada mi se rodila i posebna želja da ponovno odem u Međugorje s obitelji i ove godine smo prvi puta zajedno sudjelovali na Mladifestu. Nijedne godine do sada tamo nismo doživjeli takvu bliskost i zajedništvo, kao što je to bilo ove godine na Mladifestu.
Nadalje, kao poseban događaj u Bljesku želim istaknuti i Veliki tjedan. To je bio tjedan jedne od mojih najvećih muka, teške operacije sina i njegovog oporavka, ali istovremeno, to je bio trenutak mojeg najvećeg oslobođenja i predanja. Moje srce i duša doživjeli su veliko čišćenje i obraćenje upravo na Veliku subotu, kada sam vapila Gospodinu u suzama, nakon čega su nastupili mir, tišina i čudesna prisutnost, a kao vrhunac svega, čula su se zvona „Aleluje”. Sve moje boli kroz koje sam u to vrijeme prolazila prerasle su u nadu i vjeru da će biti dobro i da Bog to vodi. Zajedno sam s Majkom u dubini svoje duše doživjela iskustvo muke križa i doživjela tu pobjedu i uskrsnuće.
Gospodin mi donosi novi život i to su tako veliki zahvati koji ruše sve što je loše, nedostojno, bolno, što je laž ili grijeh. Nemoguće je povrijediti Oca, onog koji me toliko ljubi, koji mi daje da vidim i raspoznajem, koji mi daje mudrost i hrabrost kad je potrebno. Zahvalnost kojom dolazim pred Gospodina i poniznost kojom padnem na koljena i ostajem u tom miru ne može ništa nadjačati i to me čini velikom.
Cilj mi je upravo da drugi dođu do te ljepote, miline koja može nahraniti, izliječiti i pobijediti svaku negativnost. Moje srce zna da je Očev vinograd velik i zato se otvara svaki dan ispočetka. I, ono što mi je važno, jest da kroz sve to dolazim do slobode, do još veće brige i molitve za druge, da se odričem samosažaljenja i da mi je važna svaka osoba.
Toliko je toga da se ovim pisanjem podsjećam na tolike događaje koje je nemoguće sada spomenuti, ali želim reći da svi oko mene primjećuju mir koji je u meni i pitaju se od kuda mi to i zašto su mi oči uvijek tako blage. Oni koji su to prepoznali prvi jesu članovi moje obitelji, koji sada gotovo nikad ne propuštaju nedjeljnu svetu misu, ne srame se svoje vjere, idu sa mnom na hodočašća i vole kad ih poučavam. Ali još imam toliko toga za upiti kako bih mogla doživjeti tu puninu koja će me učiniti pravim Isusovim svjedokom.
Ne bojim se, jer se pouzdajem i vjerujem da će mi Gospodin dati!
Marija Maletić, Koprivnica
Dođi, Duše Istine!
Dođi, Duše Sveti, Duše Istine!
– opasna je molitva
Za sve nas sklone lažima
Za sve nas koji živimo dvostruke živote:
a svi mi živimo dvostruke živote.
Ponajmanje oni među nama koji su
patološki lažljivci
ili varaju bračnog druga
ili nešto treće, opasnije po život…
Jer najgori su slučajevi
Oni koji varaju na sitno,
Koji čuvaju vrlo oprezno
I premazano
Svoje teškom mukom stečene pozicije,
Sitne položaje u pozadini,
Daleko od borbe,
Daleko od svake veće vrline
Ili većega grijeha…
Oni koji, kako reče Profesor,
Nemaju hrabrosti ni zgriješiti…
Ili možda nisu dovoljno ranjeni
ni za veliki grijeh
ni za veliko kajanje
ni za veliku ljubav.
Koji nisu sposobni
Ni iz srca mrziti
Ni iz srca ljubiti.
A možda je i najveći grijeh baš to
Biti mlak
Ni vruć ni hladan
Jer to izbacuje iz Božjih usta
I kaže Duhu Svetomu:
Ja te ne trebam.
Sačuvaj me od toga
I
Dođi, Duše Sveti, Duše Istine!
Grgo Mišković
