Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Kada mi je majka postala slaba i bolesna napustila sam posao u Zagrebu i otišla k njoj u drugi grad kako bih joj pomogla i bila uz nju dok se ne oporavi. Radovale smo se zajedničkom životu, bile smo sretne i dobro se razumjele. Nakon par mjeseci majka je iznenada preminula. Bila sam zatečena, zbunjena, šokirana, nespremna, zgrožena… Imale smo planove za naš zajednički život… A sada evo golema, nepreboljena tuga.
Nemam muža, djecu, braću ni sestre, nemam tatu, a sada ni mamu. Sve mi je bilo „nemam”. Pojavio se snažan osjećaj praznine koja boli i besmisao života. Sav trud oko roditelja, kroz cijeli život, postao je besmislen, bačen u more bezdana. Ostala su mi samo pitanja i pitanja: „Zašto, zašto sada?” Što smo krivo učinile? Pa ovo nismo zaslužile ni mama ni ja.
Pitala sam ljude koji su doživjeli gubitak drage osobe kako su oni to prebrodili. Razgovarala sam s njima, tražeći neki smisao u svemu tome, ali – ništa. Samo sam se vrtjela u moru patnje. Pitala sam ovdje, pitala sam ondje – nigdje ništa. I tako me to ispitivanje i traženje dovelo do Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu i hagioterapije. Na moju radost, započeo je novi život za mene.
Hagioasistentica je osoba koja me čuje. Kroz susret sam počela u sebi otkrivati povezanost s nekim snažnim, dobronamjernim i konstruktivnim. Hagioasistentica mi otkriva istinu života, a to je istina da je tijelo odijelo koje rođenjem oblačimo, a smrću svlačimo.
Rekla mi je da smrću, duhovnom dušom koja je vječna i neograničena, prelazimo dalje u vječnost. Moji roditelji nisu u grobu ili ništavilu, nekoj propasti, već su novim životom prešli u vječni život. Tamo u vječnosti moji su tata i mama preobraženi i duhom se mogu povezati s njima jer oni sada žive duhovnim životom. Mama me doživljava, a prazninu nastalu zato što mi nedostaje ispunjava sada Osoba koja je apsolutna dobrota, istina i ljepota. Ta Osoba, Bitak, uvijek je uz mene, dvadeset i četiri sata, kao zrak koji dišem. Kroz tu Osobu imam sve i mogu se osloniti na nju, povjeriti joj se. Ojačala me rečenica koja glasi da je život čudesna svijest o postojanju i duboka čežnja za tim da postojanje nikada ne završi. Život je dar od Darovatelja života i trebam zavoljeti svoj život i živjeti, a ne životariti. Mene je to duboko ozdravljalo i nestajala je tuga, zgroženost, strah i zbunjenost.
Još moram puno raditi na sebi. Ništa ne ide preko noći, ali sada živim smisao svojeg života i smisao postojanja. Predivno je što postoji Centar za duhovnu pomoć i njegovi hagioasistenti. Sada živim sa Stvoriteljem, noseći roditelje u srcu i zahvaljujem za njihove živote i za svoj darovani život. Doživjela sam da se onaj moj „nemam” prije hagioterapije zaokrenuo u „imam” život, „imam” sebe, „imam”…
