Početi popravljati

Minuta za tebe prof. dr. Tomislava Ivančića (emitirana 15. studenoga 2017.)

Nemoguće je uvijek biti dobar, uvijek ispravno raditi, pravo govoriti, pravo misliti i ne pogriješiti. Nema čovjeka koji ne griješi. I zato, nemoj se stidjeti kad pogriješiš. Treba se stidjeti samo ako nemaš hrabrosti popraviti ono što si krivo učinio, vratiti se opet na pravi put i krenuti iz početka hrabro. Nije toliko zlo ako pogriješiš, zlo je ako se ne znaš popraviti.

U životu smo obično naučeni braniti sebe jer smo doživjeli da su nas u djetinjstvu puno napadali, kritizirali nas, roditelji i drugi su nas opominjali, ukazivali na ono zlo i negativno u nama, na naše pogreške. Stoga je u nama ostala potreba da budemo odvjetnici sami sebi, da se branimo, štitimo, pokušamo se izgovoriti i opravdati sebe. Međutim, ako dobro promisliš, bolje je reći: „Imate pravo, ali ja ću sad drugačije raditi“.

Kad se braniš, ti pokazuješ da se ne kaniš popraviti i da zapravo ne želiš uvidjeti da si i ti pogrešiv, kao i drugi, i da zapravo ne želiš postati bolji. Braniti se kad te drugi napadaju znači zapravo onemogućiti da ono za što te napadaju u tebi bude početak jednog sasvim novog i velikog života. Ne boj se pogriješiti. Boj se trenutaka kada se ne znaš pokajati! Nauči zato drugome pružiti ruku i reći: „Oprosti!“ Nauči se, kad si sam u svojoj sobi, duhovnim očima zagledati u ljude koji su te povrijedili i reći im: „Praštam ti! Razumijem te.“ Imaj hrabrosti kad ti netko kaže da si pogriješio, bilo da je to tvoj bračni drug ili netko drugi, reći: „O, da! Žao mi je!“ Nemoj se nikada braniti i vidjet ćeš da će te svi voljeti i svi će se pokraj tebe mijenjati.

Pokušaj malo promatrati ljude oko sebe, ljude koji znaju priznati svoje pogreške, i reći tu dragocjenu riječ: „Oprosti mi!“. To su zapravo najdostojanstveniji ljudi, najčasniji ljudi i ljudi koje svi poštuju. Jesi li toga svjestan? Ti dakle možeš postati vrhunski čovjek ako znaš priznati pogreške. Priznati pogreške znači biti ponizan, a biti ponizan znači biti realan.

Nije toliko zlo ako pogriješiš, zlo je ako se ne znaš popraviti.

Ne postoji naš život bez noći. Postoje dan i noć. Tako isto ne postoji naš život bez toga da se ne uprljamo. Zato se peremo, kupamo, tuširamo. Nismo uvijek ni samo zdravi, nego postoji zdravlje i bolest. Zato se liječimo. Tako ne postoji ni to da uvijek samo dobro govorimo, ali zato uvijek postoji popravak; postoji ono: „Oprosti!“; i oprostiti drugima. Kako je dragocjeno to prepoznati! Kako to duboko liječi našu duhovnu dušu i kako nas to čini dostojanstvenima!

Uvijek sam mislio da me ponižava kad me netko napadne. Pokušao sam se braniti i nikad se nisam mogao obraniti; samo sam se osjećao još više ponižen. Onda sam pomislio da sam zbilja takav kako mi drugi kažu, ali kad sam rekao: „O, da! Pogriješio sam. Oprostite“, prošlo je sve. U meni je ostalo dostojanstvo i opet idem dalje.

Ako igraš tenis, toliko lopti će otići krivo, nećeš ih dobro udariti, ali druge koje dobro udariš bit će tvoja pobjeda. Evo, dakle, što je važno u životu: kad pogriješiš, nemoj se toga stidjeti, nego počni sve popravljati.

Total
0
Shares
Odgovori
Prev
Tajna ljudske spolnosti

Tajna ljudske spolnosti

Iz arhive: Razgovor s prof

Next
Za dobar dan – iz pera hagioasistentice

Za dobar dan – iz pera hagioasistentice

Piše: Lana Poljak Branisavljević ČIJI SI TI?


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati