ŽIVOT JE BORBA PROTIV TMINE
Čovjek ograničeno spoznaje. Svjesni smo tek oko tridesetak posto stvarnosti oko nas, dok sve ostalo, a to znači preko sedamdeset posto za nas je skriveno, potopljeno u oceanu nesvjesnoga. Područje svjesnoga je poput ledenjaka, šiljak kojeg strši nad površinom mora, a sve ostalo je pod morem. Mnogo toga smo spoznali, ali daleko više nam je ostalo nepoznanicom. Zapravo temeljne stvari života ne poznajemo. Još uvijek, kraj vrhunske znanosti, ne znamo, odakle smo došli na ovu Zemlju, iz koje smo tame izronili rođenjem i istovremeno ne znamo kamo se spuštamo, u kakav mrak i tamu umirući ulazimo? Ne znamo čak ni zašto moramo živjeti, ni zašto sve ovo postoji. Temeljne istine svojeg života ne spoznajemo razumom, nego vjerom.
Vjera ili nevjera u Boga je zato problem koji se ne da jednim rezom razriješiti. Život se odvija u stalnoj borbi protiv mraka i tmine, u nastojanju da prikupimo što više svjetla spoznajama, istraživanjima, radom, razmišljanjem. Imamo dovoljno svjetla da možemo povjerovati da Boga ima, ali i dovoljno mraka da možemo vjerovati da ga nema.
Židovskom, rabinu došao je čovjek, prognan ratom sa svoga ognjišta, koje je spaljeno, rodbina mu je ubijena, a on je jedva izvukao živu glavu. Viknuo je rabinu: Zar ti još uvijek možeš vjerovati, nakon ovako krvoločnog rata, da postoji Bog? Rabin ga je mirno pogledao, a onda odvratio: Zar ti i nakon ovako užasnog rata, možeš vjerovati da Boga nema?
Čuo sam u životu bezbroj prigovora vjernika: Kako može netko ne vjerovati u Boga? Ali čuo sam i pitanja s druge strane: Kako čovjek još može vjerovati da postoji Bog? I jedno i drugo pitanje treba shvatiti ozbiljno kad ga izgovaraju ljudi s uvjerenjem u sebi. Sigurno, odlučujuće je kamo gledaš. Prevrne li ti se čaša puna vina, te se jedva spasi polovica sadržaja, hoćeš li reći: Ah, upropastilo se vino ili odgovoriti: Krasno, ostalo je još pola čaše. Vjernik vidi Božju nazočnost koja izbija iz svakog detalja procvjetale voćke, iz psa koji maše repom, ptice koja prelijeće tvoje dvorište, u dostojanstvenom galopu konja livadom, u djevičanskim vrhuncima planina, u tajanstvenim dubinama mora, u zvjezdanom nebu, u vlastitoj savjesti, u djelovanju tvoga tijela, u postojanju svemira i svega stvorenog. I ateist može reći da mu dokazi da Boga nema, izviru iz svakog detalja života. Čini mu se kao da je slučajno došao na svijet, da se stvaranje svega može objasniti i slučajnim miješanjem materijalnih zakona i energije, da nepravda pobjeđuje u svijetu, da bolesti i smrt nose konačnu riječ, da zločinci bivaju pomilovani, a nevini zatvarani, da smo iz ništavila izišli i u ništavilo ulazimo, da pogibaju i umiru nerođeni i rođeni i da je ljudski život nevažan, da konačno ne možemo ni znati ni ne znati, ima li Boga.
No, vidiš li u svijetu previše mržnje, ne znači da nema i ljubavi. Ako je na Sjevernom polu pola godine mrak, ne znači da svjetlo ne postoji. Ako je čitavu zemlju prekrila mržnja, nepravda i Božja odsutnost, ne znači da u najmanjem cvjetiću i u malom kamenčiću na dnu mora ne svijetli Božja nazočnost. Dobrota je neuništiva, svjetlo je neuklonjivo, ljubavi je uvijek bilo i ima je. Možda je samo potrebno otvoriti oči, okrenuti glavu i pokušati oslušnuti i već je sve drukčije. Odlučiti se za svjetlo i za dobro ipak je u životu najvažnije. Ovdje na te čeka Bog.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
