Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Gospodnja molitva

“Očenaš” nazivamo Gospodnjom molitvom. Nju nam je naime darovao Gospodin. A imenom Gospodin nazivamo Isusa Krista. Ta riječ znači isto što i vladar, gospodar. Hrvatska riječ gospodin prijevod je latinske riječi dominus, a to je naziv kojim se označavalo rimske careve. U grčkom jeziku isto značenje ima riječ kyrios. Naša riječ Gospodin sadrži u sebi i jednu i drugu riječ, jer su prvi kršćani za Isusa upotrebljavali obje. Zato riječ gospodin nosi u sebi isti prvokršćanski sadržaj.

Molitvu “Očenaš” naučio nas je dakle Isus. Činjenica da posjedujemo dva nešto različita oblika iste molitve daje nam do znanja da ona nije doslovan obrazac kojem bi Isus naučio svoje učenike, nego je ona skup bitnih elemenata svake molitve. Tome u prilog svjedoči i to da Isus ne kaže »ovo molite, nego »ovako molite (usp. Mi 6,9). Ta je molitva sačuvana u dvjema različitim tradicijama, i to Lukinoj, koja potječe iz helenističkog svijeta, te Matejevoj, nastaloj u židovskoj sredini. Ako je sačuvana u tako različitim sredinama, i to u dvojice različitih autora, to je samo znak njezine veće autentičnosti, dokaz da potječe upravo od Isusa.

Sv. Augustin naglašava da je “Očenaš” molitva koja treba biti prisutna u svakoj našoj spontanoj i naučenoj molitvi. On smatra da je dopušteno svakojako moliti, ali nikada drukčije od onoga kako nas je učio Isus. Dakle, želi reći da svaka naša molitva mora u biti sadržavati elemente “Očenaša”. Time i on potvrđuje da to nije molitva koju valja naučiti napamet i recitirati, nego je znati da bismo je upotrijebili u svakoj drugoj molitvi. To je dakle molitva koja u sebi nosi materijal za gradnju svake molitve.

Mnogi svetopisamski stručnjaci kažu da “Očenaš” sadrži bît svih evandelja. On je na neki način sadržaj tih evandelja. Zbog toga je “Očenaš” izvanredno važan. On predstavlja jedinstvenu priliku u kojoj nas Isus uči moliti. Isus je naime često govorio o molitvi, upozoravao je da treba moliti uporno i postojano, da treba vjerovati u ono što molimo kako bi molitva bila uslišana, da treba moliti, tražiti i kucati. No pored svih pouka o molitvi ostaje nedoumica: na koji način moliti?

Htjeli bismo naime praktično vidjeti kako se to moli. Jer, molitva se vidi na drugome, od drugoga se uči. Tako su apostoli vidjeli kako Isus moli te su ga zamolili da i njih tako nauči. A on im je onda rekao “Očenaš” (usp. Lk, 11,1-13). Nedoumicu, kako moliti, razrješava dakle molitva “Očenaš”. “Očenaš” možemo moliti recitirajući, kako to obično biva u crkvenim zajednicama. Možemo ga moliti meditirajući, polako upijajući elemente te božanske molitve. No »Očenaš« možemo moliti i tako da molimo spontane molitve, ali izričući ih ostajemo u okvirima Isusove molitve. U svakom slučaju, da bismo naučili dobro moliti tu molitvu, potrebno je poznavati je, ući u njezinu dubinu i širinu i, konačno, moliti da je možemo pravo usvojiti. Važno je moliti je srcem. Molimo li je samo ustima, bez srca, pogađa nas Isusova riječ da molimo nabrajajući mnogo molitava, blebećući ih. Nećemo biti uslišani zbog mnogo riječi, nego zbog vapaja iz sveg srca.

Molitva je razgovor s Bogom. Molitva je prostor u kojem se susrećemo s Bogom kako bismo s njime razgovarali. Molitva je gledanje Boga u lice, slušanje njegovih riječi i odgovaranje na njegove upite. Molitva je dakle komuniciranje s Bogom. U molitvi je prisutan Bog i prisutni smo mi. Molitva je zato spajanje neba sa zemljom. To je prijateljevanje čovjeka i Boga. Ona je silaženje neba na zemlju, ili podizanje zemlje prema nebu. Molitva je stoga Božji dar čovjeku. Bog je čovjeka stvorio iz ljubavi, a kad je čovjek otpao od njega i postao nesposoban za komunikaciju s njim, te zbog toga bio predan smrti, Bog je u svojoj dobroti sišao čocjeku, javio mu se i započeo razgovor s njime. Molitva je dakle Božje darivanje čovjeku, Božja inicijativa da čovjeka spasi od smrti. Budući da se u molitvi i po molitvi Bog daruje čovjeku, možemo reći da je molitva velika kao Bog sâm. Ili drukčije, da je čovjek najveći u molitvi. Zato je molitva sposobna preobraziti čitavu zemlju, sve ljude i svakog čovjeka. Molitva je sposobna zaustavljati ratove, čovjeka grešnika pretvoriti u pravednika, bolesna u zdrava, nesretna u sretna, smrtna u besmrtna, propala u spašena.

Molitva je prostor, rekosmo, u kojem Božje kraljevstvo dobiva mjesta. U molitvi Bog može stupiti u akciju za čovjeka. U molitvi se Bog može zauzeti za čovjeka i pomoći mu. Molitva je stoga otvaranje vrata živome Bogu da pomogne čovjeku i čovječanstvu. Majka Terezija naglašava da nam Bog može pomoći samo ako ga molimo. Ako ga ne molimo, ne može nam pomoći, jer Bog poštuje našu slobodu, kaže ona. Bog ne može protiv naše slobode. Sadašnji papa Ivan Pavao II. kaže da je molitva vrata kroz koja Duh Sveti ulazi u čovjeka. Ondje gdje se moli, Duh Sveti je prisutan i djelatan, kaže papa. Odatle zaključujemo da je molitva najveća snaga koju čovjek može posjedovati. Molitva može uništiti zlo oko nas i u nama. Isus je govorio da postoje zli duhovi koji se samo postom i molitvom mogu odagnati (usp. Mk 9,29). Obećao je također da ćemo dobiti Duha Svetoga kad god ga za to zamolimo (usp. Lk 11,13). Molitvom se dakle oblačimo u silu Duha Svetoga i postajemo ponovno gospodari rezultata svojeg rada i gospodari prirode i svemira. Molitvom postajemo autentična djeca Božja.

Molitva je izvana vidljiva, ali je nutarnja molitva nevidljiva. Ona se vidljivo očituje u gestama a zatim i plodovima. Kao što fizikalne i kemijske sile ne možemo vidjeti, nego vidimo njihovo djelovanje, tako se ni molitva ne može vidjeti iznutra, nego se vide njezini rezultati. Izgovaranje riječi molitve i molitveni stav vanjski su znakovi molitve. Molitva se, međutim, događa u prostoru nevidljivom za naše osjetne spoznaje. Ona međutim nije razmišljanje o Bogu, nego je govor Bogu i slušanje Boga. Kao što razgovor među ljudima nije razmišljanje jednoga sugovornika o drugome, nego govor jednoga drugome.

Molitva može biti glasna ili tiha, izrečena šaptom ili samo srcem. Može biti javna ili privatna, zajednička ili osobna, spontana ili recitirana. Može se događati danju ili noću. Za nju možemo osigurati posebno vrijeme u danu, poput oaze, ali moliti možemo dok radimo, dok šećemo, igramo, jedemo ili bilo što činimo. Nepristojno bi bilo da dok s nekim razgovaramo uz to još i nešto radimo. No nije nepristojno prihvatiti razgovor s nekim tko nam je prišao za vrijeme našega posla. Ne smijemo što drugo raditi dok molimo, ali smijemo moliti dok radimo.

Moliti se uči moleći. No istinska molitva je i nešto što se vidi na drugome i što od drugoga prelazi na nas. Molitva naime nije puko ljudsko djelovanje. Molitva nije govorenje u prazno. Molitva nije monolog. Da bi se moglo moliti, potrebno je imati Božju prisutnost pred sobom. A to je već dar, to je milost Božja. Milost je ono što se prenosi s osobe na osobu, što jedna drugoj predaju. Milost je u biti Duh Sveti, Božja uosobljena jubav koja nam se daruje. Upravo Duh Sveti, ta milost Božja, omogućava nam molitvu i ona je zapravo u nama sposobnost za molitvu, pa i molitva sama. Duh Sveti je onaj koji u nama moli i onda kad ne znamo ni što ni kako moliti. On se zauzima za nas (usp. Rim 8,26-27). Duh Sveti, milost Božja, prelazi u nas po ljudima koji su puni Duha Svetoga, puni Božje milosti. To je kao paljenje svijeće od onoga koji već ima upaljenu svijeću. Stoga istinski iskusan molitelj može biti učitelj molitve. Oni koji molitvu poznaju samo izvana, oni koji mogu Isusovu molitvu samo izvana egzegezirati, tumačiti, a da sami nisu molitelji, jedva će koga naučiti moliti ili komu pomoći na putu molitve. Papa Pavao VI. kaže u Evangelii nuntiandi: “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje – ili ako sluša učitelje sluša ih zato što su svjedoci.” Svjedok je čovjek koji ima iskustvo molitve. A iskustvo molitve nema onaj tko je naučio samo recitirati molitvu, nego onaj tko je u molitvi doživio da mu je ona postala prostor u kojem se susreće s Bogom. On može i druge naučiti moliti jer posjeduje silu i snagu Duha Svetoga koja može osposobiti za molitvu.

Ako je molitva prostor u kojem Bog silazi na zemlju da pomogne čovjeku, onda su molitelji najveća potreba današnjega čovječanstva. Povijest pokazuje da je molitva ljude oslobadala od zala, kako pojedince tako i narode. Već se u Djelima apostolskim govori da je Petar bio noću izbavljen iz tamnice jer je Crkva neprestano molila za njega. Za bitku kod Lepanta kaže se da je bila dobivena moljenjem krunice. Na Filipinima je prije nekoliko godina zaustavljen rat, jer je biskup glavnoga grada Manile naredio redovnicima da danonoćno mole u crkvama za mir i svim vjernicima da mole krunicu za zaustavljanje rata. Građanski je rat doista zaustavljen. Pad boljševičke vladavine u istočnoj Evropi nesumnjivo je u vezi s molitvom koja je stalno pratila društvene akcije.

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić