I NE UVEDI NAS U NAPAST
Zemlja je prostor kušnje. Kušnja je trpljenje, ono što se protivi našoj naravi, ono što nam nanosi bol i patnju, ono što zahtijeva napor da se nadvlada. Čovjekov je život na zemlji borba, kaže Sveto pismo. A u borbi čovjek može pobijediti ili biti poražen. U kušnji može čovjek postati svet, ali može se i okrenuti protiv Boga. Bolest čovjeku može biti na blagoslov, dovesti ga do mističnih doživljaja Boga, ali ga može istodobno i odvesti od Boga, uvesti u mrmljanje na Boga i u nepovjerenje da ga Bog ljubi.
U kušnji dolazi i napast. Napast je ono što nas napada, što nas tjera da se borimo. Napast dolazi od riječi napadati. Dok su kušnje naprosto nevolje, stvarne situacije u kojima živimo, dotle je napast ono što nas izravno napada i želi ubiti. A to se događa kad, na primjer, u kakvoj bolesti ili nevolji bivamo zavedeni da mrmljamo protiv Boga, da ga psujemo i napustimo.
Kušnja je za čovjeka dobra. Psalam kaže: »Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!« (Ps 139,23-24). Kušani su svi proroci i svi Bogu mili ljudi. Poslanica Hebrejima kaže da Bog iskušava sve nas jer smo mu djeca, a ne kopilad (usp. Heb 12,4-13). Kušnja utvrđuje i čeliči naša vjerska uvjerenja. Važno je u kušnji ostati vjeran Bogu. Evanđelja nas izvješćuju da je Duh Sveti Isusa poveo u pustinju da bi bio kušan.
»Očenaš« nam, međutim, kaže neka molimo Boga da ne padnemo u napast. U Getsemaniju Isus kaže trojici apostola: »Bdijte i molite da n padnete u napast. Duh je istina voljan, no tijelo je slabo« (Mt 26,41). Za Isusa se ne kaže da je bio napastovan, nego da je bio kušan. Sv. Jakov u poslanici kaže da Bog ne može nikoga napastovati, nego da nas napastuje naša požuda. »Neka niko u napasti ne rekne: ‘Bog me napastuje’. Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnješi, rađa grijehom, a grijeh, izvršen, rađa smrću (Jak 1,13-15).
Kušnja je međutim nešto drugo. Ona nas ispituje, daje priliku da prokušamo svoju vjernost Bogu i svoje kreposti. Tko na tom ispitu dobro prođe, bit će prokušan i dobit će nagradu. U tom smislu kaže sv. Jakov: »Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube« (Jak 1,12).
Napasnik postoji. Đavao nas ne iskušava, nego nas napastuje. On je zavidnik, on je lažac i ubojica ljudi, kaže Isus (usp. Iv 8,44). Kušnja je prostor u kojem trpimo nevolje, a napast je prostor koji nas uvodi u neprijateljstvo s Bogom, u grijeh.
Budući da smo vezani pod neposlušnost, da ne možemo ne griješiti, ne možemo se sami ni oprijeti napasti. Stoga napast za nas već znači pad. Zato nas Isus upozorava da molimo da nas Bog ne uvede u napast.
Čovjek ima dvostrukog neprijatelja. To je, prvo, požuda, koja ga zbog užitaka navodi da radi protiv savjesti. Užitak ne pita je li što dobro ili zlo, užitak je slijep, zasljepljuje čovjeka i odvodi ga od Boga. Požuda je zato petokolonaš u čovjeku. Drugi neprijatelj jest napasnik, zavodnik, Sotona. On nas na razne načine nagovara na zlo. Ponajprije, želi nas vezati uz relativno dobro da bi nas odvojio od apsolutnog. Zatim, napada nas i tako da uzme svetopisamske riječi izvan konteksta i uperi ih protiv nas. Tako ono što nam je trebalo služiti na dobro kao da nam služi na zlo. On izvrće dobro. On će tako reći da Sveto pismo kaže: »Nema Boga«, ali neće navesti da Sveto pismo kaže dalje: »reče ludak«.
Ovaj dio »Očenaša« mnogima pravi teškoće. Na njemu su se okušavali mnogi teološki i egzegetski umovi. Pitamo se: zar Bog uvodi ili može uvoditi u napast? Drugim riječima, može li Bog biti zao? Sv. Jakov na to odgovara: »Bog ne može napastovati niti biti napastovan« (Jak 1,13). Protiv sv. Jakova možemo navesti činjenicu da smo svi u grijehu, jer Bog je sve vezao pod neposlušnost. Je li Bog dakle zao? No, rečenica: »Bog je sve vezao pod neposlušnost« ima i nastavak: »da se svima smiluje« (Rim 11,32). Drugim riječima, i vezanost za neposlušnost Bogu, vezanost pod grijeh ima dobar ishod. Bog nas nije vezao pod grijeh da nas ostavi u grijehu, nego da nam se smiluje, da nas izbavi iz grijeha, da nas čak podigne te budemo dionici svoje božanske naravi. Zbog toga grijeh nema nad nama apsolutnu vlast. Sv. Pavao kaže da tamo gdje je obilovao grijeh još je više izobilovala milost (usp. Rim 5,15). Bog je poslao svoga Sina u obličju grešnoga tijela. To znači, Isus je ušao u naš grijeh da ga u nama i oko nas razori. Taj grijeh je onda samo kušnja?
No opet ostaje prigovor: ako je grijeh, a to znači, Isus je ušao u naš grijeh da ga u nama i oko znači napast, prostor koji za nas postaje samo kušnja, samo situacija u kojoj se možemo i treba mo još više opredijeliti za Boga, zašto onda molimo da nas Bog ne uvede u napast? Ostaje dakle dvojnost.
U francuskom umjesto riječi »uvesti stoji »ne pusti da padnem«. Drugim riječima, izraz uvedi ne bi značio da Bog izravno, aktivno nekoga uvodi u napast, nego da Bog nekoga može pustiti da padne u napast. Bio bi to pasivni način uvođenja u napast. Mogli bismo reći: »Nemoj dopustiti da budemo uvedeni u napast.« Francuski prijevod, međutim, ide i dalje: »Nemoj dopustiti da padnemo kad budemo napastovani.« Takav prijevod opravdava i način na koji Isus upozorava učenike u Getsemaniju: »Molite da ne padnete u napast« (Lk 22,40).
Odatle zaključujemo da je molitva način kojim bivamo oslobođeni od napasti. Ako molimo, nećemo pasti u napast. Isus nas ovdje uči konkretno moliti da ne padnemo u napast. Mogli bismo reći da naša molitva zapravo glasi: »Oče, molimo te da ne budemo uvedeni u kušnju u kojoj bismo se mogli odijeliti od tebe.« Isusova opomena u Getsemaniju da molimo kako ne bismo pali u napast ovdje postaje svakodnevna molitva.
Molitva je, već smo rekli, prostor u kojem Bog može za nas stupiti u akciju, kaže Walter Kasper. Majka Terezija pak kaže da nam Bog daje samo ono što ga molimo. On nas je načinio slobodnima i tu slobodu poštuje. Zato očekuje da molimo. Sadašnji papa Ivan Pavao II. kaže da je Bog, odnosno Duh Sveti na djelu ondje gdje ljudi mole. Evandelja nam dokazuju da je Isus ušao u pustinju, da je postio i molio. Upozorio nas je da nas molitva i post oslobađaju i od najtežih duhovnih napasti (usp. Mk 9,29). Molitva je razgovor s Bogom. Molitva je susret s Bogom. Zato, gdje je prisutna molitva, đavao je nemoćan. Sv. Jakov kaže: »Oduprite se đavlu, i pobjeći će od vas! Približite se Bogu, i on će se približiti vama« (Jak 4,7-8).
Prema tome, izraz ne uvedi nas u napast mogao bi se prevesti »nemoj da padnemo u napast«. Smisao je dakle »nemoj, Bože, dopustiti da padnemo u napast«. U tom kontekstu je onda jasnije što znači ne uvedi nas u napast. Pojedini dijelovi Svetog pisma bolje se razumiju iz njegove cjeline. Kontekst Svetoga pisma najbolji je preduvjet za tumačenje pojedinih rečenica. Tako nam i izraz ne uvedi nas u napast postaje jasniji iz cjeline Svetoga pisma. Svojom molitvom podsjećamo Boga da bude uz nas kako ne bismo pali i bili uvedeni u zlo.
Pokušajmo to shvatiti iz jedne usporedbe. Ako pastir čuva ovce na svojoj livadi, a pokraj nje je susjedova livada s izvrsnom travom, ovce su oslobođene napasti da odu u susjedovu travu i nanesu štetu samo ako su daleko od susjedove livade. Dokle god pastir čuva ovce pazeći da se ne približe susjedovoj livadi i da ih ne privuče ljepota tuđe trave, ovce su zaštićene. No ako pastir ne pazi, ovce će se približiti, privući će ih ljepota trave i otići će u štetu. Zato gospodar može reći pastiru: »Pazi, ne uvedi ovce u napast da odu u susedovu livadu i načine mu štetu.« Taj izraz, »Nemoj ih uvesti u tu napast«, znači »Nemoj dopustiti da dođu blizu susjedove livade i da ne mognu odoljeti napasti«. Tako je i s nama. »Gospodin je pastir moje«, kaže psalam i dalje nastavlja: »Zla se ne bojim, jer si ti sa mnom«. (Ps 23,1.7). Molitva je Božja blizina i udaljenost od zla.
Čovjek je napastovan na grijeh i u borbi protiv grijeha ne može pobijediti. Ali on ima molitvu, kojom se oslobada i čisti od grijeha. Molitva ga uvodi u otvorenost Bogu, osposobljava da može prihvatiti da ga krv Kristova opere od grijeha. Nakon govora o kušnji, sv. Jakov dodaje: »Očistite ruke, grešnici!« (Jak 4,8). Oduprijeti se đavlu, približiti se Bogu i očistiti se, to je redoslijed koji nam nabraja sv. Jakov. Oduprijeti se đavlu možemo približujući se Bogu. Približiti se Bogu možemo moleći. A kad molimo, čistimo se od grijeha jer molimo Boga da nas od njega otkupi i oslobodi.
Tako molitva ne uvedi nas u napast zapravo sadrži u sebi našu odluku protiv grijeha, molitvu da nas Bog očisti od grijeha i molitvu da ostanemo Bogu vjerni i njemu blizi.
Koje nas velike napasti Bog mora očuvati?
To je otpad od Boga. U svijetu nas stalno iskušava misao da nam svijet može sačuvati život, da su nam kruh svagdašnji, znanost i ljudska djela bog i izvor života. To je idolopoklonstvo. Sveto pismo naziva idolopoklonstvom bludnost i svaku nečistoću, zlu požudu i pohlepu (usp. Kol 3,5). Kad se vežemo uza stvari i stvorenja, kada pomislimo da su nam oni bog i bogovi, okrenuli smo leđa Bogu. Već smo mrtvi jer zajedno sa stvorenjem, koje prolazi, prolazimo i mi. I kao što je sve stvorenje podvrgnuto smrti i razaranju, tako smo i mi, jer smo vezani na stvorenja. Stoga čovjek. zagledan u svijet koji ga nekom magičnom moći privlači, fascinira i veže, neprestano mora moliti Očenaše i vapiti ne uvedi nas u napast. Stojeći u svijetu, on je već vezan za svijet. Bez svijeta ne može. Ne može ni jedan dan živjeti bez zraka koji diše, bez kruha koji jede, bez odijela koje oblači, bez ljudi o kojima ovisi njegov život na zemlji. lako je čovjek ponekad svjestan da ni ljudi, ni sva dobra na zemlji, ne mogu spasiti njegov zemaljski život, kao da ga zahvaća neka sljepoća, počinje vjerovati da mu je to važnije od svega, pa i od Boga. Zato Isus naučava nek vapimo Bogu za svagdašnjim kruhom i oslobadanjem od vezanosti uz materiju kao idol. Drugim riječima, ne uvedi nas u napast molitva je kojom molimo da se nikad toliko ne približimo mračnom svijetu koji zarobljava naš ambijent da bismo se otkinuli od Boga. Jer: »Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u njeprijatelja Božjega«, kaže sv. Jakov (Jak 4,4). Svijet je neprijatelj ne kao priroda ili ljudska povijest, nego ukoliko u tom kozmičkom i ljudskom ambijentu borave sile kneza ovoga svijeta, kojemu je čovjek istočnim grijehom prepustio Gospodstvo nad stvorenjem.
Ovaj vapaj u »Očenašu« još je jasniji ako mu dodamo i posljednji zaziv nego izbavi nas od zla. Ne samo da od Boga ištemo da nas ne pusti u napast, nego i da nas stalno oslobada od (zla) Zloga.
Kako doći do pravog stava prema stvorenju? Da bismo postali slobodni prema svijetu, slobodni od napasti, potrebno je prihvatiti Isusovu riječ o odricanju. On kaže: Tko god se ne odreče svega, pa i vlastita života, ne može biti moj učenik (usp. Lk 14,33). Učenik je u Svetom pismu onaj sve prima od učitelja, ne samo – poput učemika u školi – njegovu informaciju, nego sveukupnu učiteljevu egzistenciju. Zato Isus kaže: »Priopćih vam sve što sam čuo od Oca svoga« (Iv 15,15). Ili: »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi« (Iv 14,9). Drugim riječima, tko se ne odreče svega, ne može primiti svu Očevu ljubav, a to znači ne može biti subaštinik Kristov. Takav je čovjek okrenut svijetu. Čim se odreče svijeta, čim se otkine od svijeta, okrenut je Bogu i sposoban primiti sve bogatstvo koje mu Bog daje. Okrećući se svijetu, postaje rob svijeta. Kad se okrene Bogu, postaje slobodan da iz Božje ruke primi sve, a to znači sve njegovo stvorenje. Tako čovjek postaje gospodar stvorenja. Bog je stvorio svijet. Zato ga samo Bog može darovati čovjeku. Bog je stvorio u čovjeku čežnje i želje i zato ih jedini on može ispuniti. Čim se okrenemo od Boga, a okrenemo se svijetu da bi ispunili svoje želje, prevareni smo i zavedeni. Stvorenje ne može ispuniti naše duboke čežnje. Veći smo od stvorenja; čovjek nadilazi svekoliko stvorenje. On je vrhunac svega stvorenoga. Stoga mu niža stvorenja ne mogu pružiti ispunjenje. Može nam ga dati samo Bog.
Budući da je u molitvi djelotvoran Duh Sveti, kako nam kaže papa Ivan Pavao II. u »Dominum et vivificantem« br. 65, molitva nam pomaže da imamo snage odreći se svega. Tako se ovdje spajaju Isusova molitva: »Molite da ne padnete u napast« i njegova riječ: »Tko se ne odreče svega, ne može biti moj učenik.« Potrebno je moliti da bismo se mogli odreći. Ali potrebno je i odreći se kako bi molitva bila uspješna. Dakle, najprije se valja odricati. To je naša odluka. No to ne znači da smo je sposobni i provesti. Zato nakon donesene odluke treba moliti. Molitva je snaga kojom se možemo otkinuti od stvorenja, koje nas zarobljava umjesto da nam služi. Molitva nas osposobljava da ostvarimo odluku odricanja. Tako nas molitva i odricanje čine slobodnima.
Iz svega je jasno da je potrebno neprestano moliti. Neprestano napastuju svijet, požuda i đavao. Sv. Pavao nas upozorava: Neprestano molite (usp. 1 Sol 5,16). »Očenaš« je stoga postao svagdašnjom molitvom svakoga vjernika. Tu molitvu molimo ujutro, u podne, uvečer, kad god se sastajemo, prije svakog posla, pri svakoj potrebi. Ona je sastavna molitva i euharistije, svete mise.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
